ŠTA TI JE SUDBINA: TUZLANKA I BANJALUČANIN UPOZNALI SU SE U IZBJEGLIČKOM KAMPU U ŠVEDSKOJ, DANAS ONI U HUMANOJ MISIJI

Tuzlanka Emira i Banjalučanin Davor zavoljeli su se 1993. godine u izbjegličkom kampu u Švedskoj.

Nikad nisu ostvarili san o zajedničkom životu u nekoj boljoj poslijeratnoj BiH. Skoro tri decenije kasnije, vezu sa izgubljenom zemljom održavaju baveći se humanitarnim radom.

  • U ratu sam provela devet mjeseci. Taman sam završila fakultet i dobila prvi posao u Rudarskom institutu u Tuzli. Iako sam imala samo 24 godine, u januaru 1993. godine zaputila sam se u nepoznato – započinje svoju priču Emira Hadžiavdić Cof, piše Glas Amerike.

Bosnu je, kaže, prvi put istinski upoznala u izbjegličkom kampu u Švedskoj. Susret sa ljudima iz različitih dijelova BiH, koji su već doživjeli tragične ratne sudbine, na nju je ostavio neizbrisiv trag. U Banjalučaninu, koji je stigao sa služenja redovnog vojnog roka u JNA, prepoznala je srodnu dušu.

  • Mislim da je sličan mentalitet Tuzlaka i Banjalučana možda i bio razlog što smo se, tako daleko od svoje zemlje, baš nas dvoje zbližili“.

U kampu su shvatili da se njihov susret mogao desiti nekoliko mjeseci ranije u potpuno drugačijim okolnostima. Kao mladi vojnik, Davor je trebao biti u Tuzlanskoj koloni, ali se razbolio i završio u stacionaru, a događaji u Tuzli tih dana za Emiru su bili presudni u odluci da napusti zemlju.

Danas smatra da je sudbina bila na njihovoj strani – ljubav su započeli daleko od mržnje, ratnih razaranja i nacionalnih podjela.

Izbjeglički život

Život u izbjegličkom kampu za oboje je bio težak. Često su pomišljali na povratak, čak i ako rat potraje.

  • Bilo je jako teško sve to psihički izdržati. Svi smo imali nekog ko je ostao u ratu u BiH. Nismo ni znali zašto smo tu – priča Emira.

Švedska vlada ubrzo je donijela odluku kojom su ljudi iz BiH dobili stalne boravišne dozvole. Emira i Davor mogli su da se školuju, uče jezik, traže posao i dalje planiraju život u Švedskoj. Ali njihov plan je bio drugačiji.

  • Mislila sam da ću steći neko korisno iskustvo, da će se rat završiti i da ću se moći vratiti u svoju zemlju. Tako je i Davor razmišljao – priča Emira.

U Švedsku su ubrzo stigli i Davorovi roditelji, koji su u Banjoj Luci ostali bez svega.

  • Sve je to išlo jednim ružnim tokom. Niko nije vjerovao da će sve to tako dugo potrajati i da na kraju krajeva i dan danas traje“.

Emira se sjeća da u tom periodu čak nije imala ni zavjese u kući. „Zavjesa je za mene predstavljala simbol doma. Nisam imala osjećaj da je to moj dom“.

Zavjesu je okačila tek kad su dobili djecu. Od tog momenta više nisu ni razmišljali o povratku u poslijeratnu BiH. Emira kaže da svojoj djeci ne bi mogla tako nešto da napravi.

  • Da ih iz zdravog sistema vodim negdje gdje je sve urušeno, nema nikakvih moralnih granica, normalnih odnosa, gdje se sve zasniva na nekakvim vezama, korupciji, prevarama, a da ne pričam o tome što smo Davor i ja u miješanom braku. Ne bih željala da moja djeca proživljavaju traume – objašnjava Emira.

Djecu, kaže, nikad nisu opterećivali ratnim pričama. Željeli su da odrastaju neopterećeni nacionalizmom.

  • Ja sam imala prekrasno djetinjstvo u Bosni, zašto bih svoju djecu u 21. vijeku opterećivala tim pričama. Tek kad su u osnovnoj školi učili o balkanskim ratovima, sami su počeli da pitaju neke stvari i onda sam im polako objašnjavala. Međutim, uvijek su osjećali svoje bh. porijeklo. Učili smo ih da budu ponosni na svoju različitost i svoj jezik“, priča Emira.
  • Interesantno je da su naša djeca pokazala nevjerovatnu empatiju prema izbjeglicama iz Sirije. Moja kćerka Larisa, koja se bavi muzikom, učestvovala je u jednoj od najvećih manifestacija koje su organizovane tim povodom u Švedskoj“.

Otpjevala je jednu acapella pjesmu o ljubavi, empatiji i čovječnosti, nastavlja Emira, a onda se obratila ogromnom skupu.

  • Rekla je da je jako sretna što je dio te manifestacije, jer su njeni mama i tata isto došli iz rata i da ona danas ne bi bila tu da Švedska nije bila susretljiva prema njima. Nisam znala da će to reći, rasplakala me – priča Emira.

Bosanci i Hercegovci među prvima su se odazvali na akcije koje su širom Švedske organizovane za pomoć novim izbjeglicama.

  • Svi mi iz BiH smo imali posebnu empatiju prema tim ljudima, jer smo bili u istoj situaciji. Zaboli me što neki ljudi u BiH ističu samo negativno. Izolovan incident, koji će se možda desiti, nema veze s cijelom grupom. Mi bismo trebali da razumijemo patnju tih ljudi“.

Emiri i Davoru u početku je bilo teško da prođu kroz svaki dio švedskog sistema. Međutim, kako su ga upoznavali, oduševljavalo ih je kako sve jednostavno funkcioniše.

  • Pitala sam se šta je problem u BiH, u nama, da ne možemo tako da živimo. Onda shvatite da su u pitanju pojedinci koji u svojim glavama imaju neke sasvim druge vizije te zemlje. A sve to u čovjeku stvara jedno ogromno nezadovoljstvo i frustraciju“, priča Emira.
  • Osjećala sam tugu, bijes i razočaranost zbog svega što nam se desilo i zbog nemoći da nešto uradim i promijenim“.

Potpuno je porazila informacija koju je vidjela u medijima da njen poznanik iz Tuzle Dragan Tešić treba pomoć za operaciju u Švajcarskoj.

  • Znam čovjeka, bio je uspješan, a sad nema novca za operaciju. Nisam mogla da vjerujem da nam se to dešava.“

U tom trenutku je shvatila da ne treba da se fokusira na stvari koji ne može da promjeni, nego na one koje kao pojedinac može da uradi.

  • Presudan je bio Tešićev apel preko Facebooka. Pozvao je našu tuzlansku raju da skupimo odjeću i hranu za jednu porodicu iz Bijeljina koja teško živi. Prepoznala sam njegovu emociju da pomogne nekom ko je bio u sličnoj situaciji kao on i počela da razmišljam kako da više učinimo za tu porodicu – priča Emira.

U grupi na Facebooku okupila je svoje prijatelje iz BiH, koji žive u Švedskoj i zamolila ih da svi uplate po 20 kruna (4KM) za pomoć tim ljudima. Plan je bio da se skupi nešto novca i da se toj porodici obezbijedi bar grijanje tokom zime.

U roku od 48 sati grupa je imala preko 3200 članova i tako je sve krenulo.

Registrovali su humanitarno udruženje „20 kruna za čovjeka“ koje danas broji preko 10 hiljada članova. Cilj im je da pomognu običnom, malom čovjeku, a za pet godina realizovali su 70 akcija i u BiH poslali preko 4 miliona kruna.

Emotivna veza s BiH

U nekim od posljednjih akcija obezbijedili su smještaj za migrante u Tuzli tokom zime, te nabavili senzore za mjerenje šećera u krvi za mališane koji boluju od dijabetese tipa 1.

Pomagali su i ljudima kojima su domovi bili razoreni u nedavnom zemljotresu, a tokom pandemije najugroženijim školarcima nabavili kompjutere za praćenje online nastave. U novoj junskoj akciji žele da obraduju najugroženije penzionere u BiH.

  • Najvažnije je da imate povjerenje, i jednu fantastičnu saradnju sa članstvom. Ako radite pošteno, časno i transparentno, ljudi to prepoznaju, zato i postojimo pet godina – priča Emira.

A to su prepoznali Bosanci i Hercegovci širom svijeta. Organizacija danas ima članove u Americi, Njemačkoj, Francuskoj, Australiji, pa čak i u Južnoafričkoj Republici.

  • Meni je to psihoterapija kojom liječim odvojenost od svoje zemlje. Znam da sam bar nešto učinila za ljude u svojoj zemlji i to mi stvara mir u duši – kaže Emira.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE