Kako bi utvrdili porijeklo pasa koji se koriste za vuču, istraživači na čelu sa glavnim autorom rada Mikelom Holderom Sindingom sa Univerziteta u Kopenhagenu sekvencirali su genome deset grenlandskih rasa pasa koji se danas koriste za vuču, starog sibirskog vučnog psa starog 9.500 godina i pleistocenskog sibirskog vuka, koji je živio prije oko 33.000 godina.
Dobijene podatke su uporedili sa velikih brojem drugih dešifrovanih genoma rasa pasa. Na kraju se ispostavilo da su zajednički preci svih današnjih pasa koji se koriste za vuču, kao što su grenlandski psi, aljaski malamuti i haskiji, živeli na Arktiku prije najmanje 9.500 godina. Naučnici vjeruju da je njihovoj pojavi doprinosi potpuno okončanje posljednjeg Ledenog doba prije oko 10.000 godina.
Pritom, podaci su pokazali da je populacija grenlandskih pasa najizolovanija grupa u poređenju sa drugim arktičkim rasama, zbog čega su naučnici brzo uspjeli da utvrde zajedničkog pretka te, i drugih rasa koje se koriste za vuču. Došli su do zaključka da je njihov zajednički predak stari sibirski pas.
Naučnici ističu da su vučni psi dali ogroman doprinos evoluciji i preživljavanju celog čovječanstva u praistorijsko doba. Na osnovu arheoloških nalazišta iz Istočnog Sibira naučnici pretpostavljaju da su psi, naviknuti na surove polarne uslove, vjerovatno bili sastavni dio ljudskog života na Arktiku najmanje 15.000 godina. Kao i danas, ljudi su krajem ledenog doba koristili pse u iste svrhe – za vuču sanki, daleka putovanja i transport.
- Rezultati našeg istraživanja pokazali su da je usavršavanje metode vožnje saonica sa upregnutim psima je doprinjelo opstanku čovjeka – zaključili su istraživači.