SULJAGIĆ: IZBORI U CRNOJ GORI – POVRATAK U BUDUĆNOST

Analizu stanja u Crnoj Gori nakon izbora napravio je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, predavač na Odsjeku za međunarodne odnose Internacionalnog univerziteta u Sarajevu, te potpisnik knjiga “Etničko čišćenje: politika i nasilje srpska kampanja etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji” i “Razglednica iz groba”.

Arhiv

Njegov komentar prenosimo i cijelosti:

  • Dva dana nakon izbora u Crnoj Gori održanih 30. augusta, džamiju u Pljevljima, gradu na sjeveru te zemlje, kamenovale su grupe onih koji su očigledno bili pristalice izbornih pobjednika.

Pobjeda krajnje desničarskog Demokratskog fronta, uz otvorenu podršku Srpske pravoslavne crkve, čiji je poglavar Amfilohije Radović svojevremeno muslimane i islam opisao kao “lažni narod i lažnu religiju”, doživljena je kao svojevrsni signal. Bošnjaci i muslimani Crne Gore već su doživjeli progon tokom ’90-ih. U ljeto 1992. godine, na primjer, više od 80 muslimanskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine (BiH) uhapšeno je i “izručeno” ilegalnim vlastima bosanskih Srba i potom pogubljeno.

Iako ovaj i slični događaji ostaju neizbrisiva mrlja za državu Crnu Goru i za njenog 30-godišnjeg vladara Milu Đukanovića, u posljednje dvije decenije ta zemlja je napredovala u kontekstu pomirenja sa svim svojim susjedima – Albanijom, BiH, Hrvatskom, Kosovom i Srbijom. Pod Đukanovićevim vodstvom, država se javno distancirala od politika ’90-tih, kada je u najboljem slučaju poslužila kao logistička osnova za napad Srbije na BiH i Hrvatsku i odakle su regrutovane neke od “paravojnih formacija” koje su bile uključene u sistematsku kampanju silovanja na jugu BiH. Đukanovićev poraz na izborima nije pobjeda za demokratiju, kako to tvrde neki politički komentatori u regiji i na međunarodnom nivou. To je gubitak i ozbiljna prepreka za demokratski napredak Crne Gore ostvaren tokom posljednje dvije decenije. U političkom i ideološkom smislu, pobjednici na ovim izborima idu stopama Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića.

Njihova čudna i zapaljiva ideologija je kombinacija ideja koja se oslanja ne samo na savremeni srpski nacionalizam, već i na neke starije ideje, koje datiraju još iz srednjeg vijeka. Jedna od takvih ideja je i mit o Antemurale Christianitatis ili bedemu kršćanstva. Mit o Antemurali naglašava da odabrana grupa – u ovom slučaju Srbi – nije samo dio veće (kršćanske) civilizacije, već predstavlja i sam njen bedem odbrane, “žrtvujući se“ kako bi spasila ovu civilizaciju. Akt usmjeren protiv džamije u Pljevljima je, prema ovom svjetonazoru, djelovanje u ime neke veće i navodno superiorne kulturne cjeline, protiv drugih (osmanskih, muslimanskih i azijskih) grupa kojima ne pripadaju.

Karadžić, koji služi kaznu doživotnog zatvora zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja, tokom rata je tvrdio da je jedna od glavnih prepreka na putu ka srpskoj nezavisnosti bila činjenica da su im protivnici bili muslimani.

“Niko nam nikada nije ponudio bilo koju drugu opciju osim da nestanemo, da ukinemo našu državu, da prihvatimo zajedničku državu sa (bosanskim predsjednikom Alijom Izetbegovićem) ili sa muslimanima i Hrvatima, i to su nam jasno rekli na koktelima i ručkovima: “Gospodo, to je zato što ne želimo prihvatiti postojanje islamske države u Evropi!”, rekao je on na jednom od zasjedanja Skupštine bosanskih Srba. Nastavio je dalje optuživati Evropu da želi ostati “zajednica sretnih kršćanskih naroda”, dok Srbi “čuvaju njene zidove, kao neku vrstu korita ispunjenog prljavom vodom, bez ikakve svrhe postojanja, osim da neutrališe islam”.

Transkripti Skupštine bosanskih Srba pokazuju da jedan od lidera država članica tadašnje Evropske zajednice (EK) također iznosi komentare u istom tonu. Konstantinos Mitsotakis, tadašnji premijer Grčke, stigao je u Bosnu i Hercegovinu u maju 1993. godine i pojavio se pred Skupštinom bosanskih Srba u, kako se tvrdi, pokušaju da nagovori njihovo rukovodstvo da prihvati Vance-Owenov mirovni plan. U svom obraćanju oštro je kritikovao odluku EK-a da prizna Bosnu i Hercegovinu kao grešku koja je dovela do formiranja “muslimanske države (…) u srcu Balkana i Evrope”, prije nego što je lično napao tadašnjeg predsjednika BiH Aliju Izetbegovića].

Svi mi često uzimamo geografiju zdravo za gotovo. Ipak, čak i lični osjećaj slobode ima veze sa čovjekovom sposobnošću fizičkog kretanja i prelaska granica. Tokom ’90-tih Bosnu i Hercegovinu je napala prvo Srbija, a zatim Hrvatska. Iako je Crna Gora bila mlađi partner Srbije, uloga koju je igrala nije bila nimalo zanemariva. Od tada se samo Crna Gora odrekla svoje prošlosti do te mjere koliko bi ikada mogla učiniti bilo koja država na Balkanu. Nova Vlada, kakva god bila, bit će odlučno revizionistička i vrlo je vjerovatno da će se vratiti toj politici. Još jednom, kao građanin Bosne i Hercegovine muslimanske vjeroispovijesti ili kao crnogorski državljanin, nećete tamo biti dobrodošli u vremenskom rasponu od 25 godina.

To je loša vijest za Bosnu i Hercegovinu iz dva razloga: ne samo da ćemo imati još jednu neprijateljsku i revizionističku državu na našim granicama – revizionističkom u smislu nastojanja da podrije postojeće političko okruženje u regiji bivše Jugoslavija – nego će i samo njeno postojanje ohrabriti slične subjekte u našoj zemlji. Također će ohrabriti ekstremističke struje u Srbiji kojima pripada i predsjednik Aleksandar Vučić.

Bez držanja Crne Gore pod kontrolom, ideja Velike Srbije je smiješna. Važan element srpske genocidne kampanje protiv Bošnjaka i drugih balkanskih muslimana proizašao je iz tendencije za uspostavljanjem ili zaštitom stvarne ili zamišljene regionalne hegemonije. Uklonite zločine počinjene u ime Velike Srbije nad muslimanskim stanovništvom Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Kosova, i tu ne ostaje ništa drugo. Jednostavno, ne postoji drugi način da se očuva ideja Velike Srbije osim kroz prakse koje su suštinski kriminalne i genocidne. Srpski nacionalizam je otrovan – prije 25 godina samo Bosnu i Hercegovinu je koštao više od 100.000 mrtvih i milione izbjeglica. Ali, ovaj put znamo.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa 'GLEDAJ Hayat' na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.