Ljudi za njih znaju već 250 godina. Ali, kada ih je kao “vodene medvjediće” 1773. otkrio njemački zoolog Johann August Ephraim Goeze, još jako dugo zoolozi nisu imali pojma o kako čudesnim bićima je riječ.
Danas ih zovemo dugoživci i znamo da tih 1150 vrsta koje narastu do pola milimetra, imaju čudesne sposobnosti preživljavanja.
Ekstremno visoke i niske tlakove, ekstremne hladnoće i vrućine, nedostatak zraka, dehidraciju, sve su to dugoživci u stanju preživjeti, a odnedavno znamo da su u stanju preživjeti čak 1000 puta veće razine radijacije nego druge životinje.
Žive u svim morima, slatkim vodama i vlažnim područjima na kopnu po mahovini, u žljebovima i na krovovima kuća.
U nepovoljnim uvjetima vrste koje žive na kopnu, osuše se i u stanju obamrlosti (anabioza) mogu preživjeti i više godina dok uvjeti ponovo postanu povoljni. 1948. tako obamrlim dugoživcima, potpuno sasušenima, dodali su vodu, da bi se oni, nakon 120 godina mirovanja, istog trenutka stali pokretati. 2007. su ih naučnici poslali čak i u svemir.
A oni su i uspjeli preživjeti i prvom prilikom se stali razmnožavati nakon katastrofalnih uvjeta svemirskog bezdana.
Imaju četiri para kratkih nožica koje završavaju malenim kandžicama. Hrane se i biljkama i životinjicama manjima od sebe.
Kad uhvate neku takvu, ubodu ju i isišu. Ono što do sada nije bilo poznato u vezi njih je kako ti mali stvorovi uspijevaju preživjeti spektakularne razine zračenja, prenosi Express.hr.
