Kažu da su Bosanci i Hercegovci najiskreniji stomakom, pa smo posjetili Baščaršiju gdje se tradicionalno svraća na desetku s lukom.
- Sad se jede pet ćevapa sa čitavim somunom i to je žalosno – kaže jedna ugostiteljka.
Blizu pet hiljada slastičara, ugostitelja, buregdžija, čevabdžija u Kantonu Sarajevo neumorno puni budžet, koji – sada je obzirom na oskudnu podršku to jasno, neko drugi još neumornije prazni.
Iz jedne od najatraktivnijih lokacija turističkih u Bosni i Hercegovini, iz tzv. “ulice hrane” u srcu Čaršije ista poruka.
- Najmanje za pedeset posto nam se smanjio promet, 50 % naših radnika je ostalo u objektima, strah nas je jer smo sami, a ne znamo šta korona donosi u budućnosti – kažu.
I to poručuju oni najprepoznatljiviji, s tradicijom, poput porodice Ferhatović, a mnogi drugi su stavili ključ u bravu. I upravo ti su kolateralna šteta ekonomskih mjera koje su trebale, a nisu usklađene s epidemiološkim.
- Vi ne možete radnju zatvoriti na dva tri mjeseca privremeno, nego je moram zatvoriti trajno, vratiti rješenje i sve . Tako da je i to jedan strah i naš i u ljudima. Mi smo svi jedan kolektiv, radne kolege – ističe Amela Ferhatović, vlasnica čevabdžinice.
Buregdžinice na Čaršiji poluprazne.
- Do korone se najviše jeo burek, buredžici, zelje u kajmaku i heljda. Danas se jede zeljanik, kljukuša, krompir i to u duplo manjim količinama – ističe Zehra Holjan, radnica .
Izostanak turista i manja kupovna moć vjernih građana nisu reciprocitetno smanjili i parafiskalne i sve ostale namete ugostiteljima, što oni ističu kao ključan problem za opstanak.
- Posla apsolutno nema ni kod koga niti prolaze, prolaze samo oni koji moraju vidjet ćete i tako do poslijepodne i to je to – dodaje Anela Kočo, vlasnica buregdžinice .
Ako je ikada bio, kažu da u Bosni ni lokum više nije rahat, a da li je tako provjerili smo u objektu koji je po njemu poznat.
- Pa malo je ljudi skroz rahat, moramo priznati, ali pozitivni smo još uvijek radimo. Trenutno radim sama, morala sam otpustiti radnice i bez obzira što radim sama nisam sigurna da mogu podmiriti sve troškove – otkriva Snježana Nezirović, vlasnica ugostiteljske radnje .
Snježana opstaje uz podršku redovnih gostiju, koji svaki dan dođu na domaću kafu, sok od ruže ili čašicu razgovora, uz distancu kažu koliko je moguće.
- Čaršija je pusta. Nekad je Ferhadija, nije se moglo proći tuda, a sad nažalost mi samo ovde nas četvorica, petorica dođemo – priča Ahmed Redžepović, penzioner, piše N1.
Tužno stanje Čaršije slika je i bilo kojeg drugog kraja naše zemlje. U Republici Srpskoj se posao ugostitelja sveo na manje od 30 posto, dok je istovremeno podrška vlasti izostala.
- Dobijamo sada informacije, odnosno usmene izjave, kako će se pomoći možda agencijama i velikim hotelima, a svi ostali ugostitelji mogu slobodno da zatvore svoje poslovne jedinice -navodi Vladan Šurlan, član upravnog odbora Udruženja poslodavaca u ugostiteljstvu “HoReca”.
I dok iz udruženja “Horeca” pozivaju na jedinstven odgovor i bunt svih ugostitelja u BiH zbog jednakih problema i neodnosa vlasti, ugostiteljski radnici u dugovima i problemima gube nadu.
- Još se finansijski nisam oporavio od one prve pauze kada su lokali zatvarani, tako da neka opcija Švicarska, Australija i bježat – tvrdi Aleksandar Majstorović, konobar iz Gradiške.
Bježati je prečesta i bolna riječ nama, no ne i šamar onima koji su obećavali jednaku raspodjelu tereta krize između svih. Njihova obećanja su se pred očima ugostiteljskih radnika raspršila kao i tradicija desetke u pola somuna s početka naše priče.
