TO MOGU SAMO RUSI: ISKOPALI NAJDUBLJU RUPU NA SVIJETU, KADA SU POGLEDALI POBJEGLI GLAVOM BEZ OBZIRA

Usred divnih, snježnih predjela Koljskog poluostrva, duboko na Arktičkom krugu, nalazi se jedna oronula zgrada koja krije uzbudljivu priču iz vremena Sovjetskog Saveza - kada su istraživači iskopali najdublju rupu na Zemlji.

Tu se u betonu nalazi zahrđali metalni poklopac, osiguran debelim zavrtnjima.

Mnogi vjeruju da je upravo tu prolaz ka paklu.

U pitanju je Koljska superduboka bušotina, najdublja rupa na svijetu koju je napravio čovjek. Sovjetima je bilo potrebno skoro 20 godina da kopaju toliko duboko – 12,2 kilometra. Lokalno stanovništvo je uvjereno da se odatle mogu čuti vrisci duša mučenih u paklu.

Gorbačov je otkrio kako je Sovjetski savez mogao da bude spasen, a onda se osvrnuo i na “aroganciju Zapada”

Kopali su u ime nauke, kako bi saznali šta se nalazi ispod nas. Projekat bušenja Zemljine površine počeo je blizu Murmanska sedamdesetih godina, kad su sovjetski naučnici željeli da ispitaju Zemljinu koru.

Bušenje je obustavljeno 1992, jer je temperatura bila oko 180 stepeni, što je bilo toplije nego što su naučnici predvidjeli.

Ukoliko istraživači žele da nastave da kopaju, moraju da otkriju kako da prevaziđu temperaturnu prepreku.

U vrijeme Hladnog rata, velike sile su se borile na mnogim frontovima, pa i u svemiru, a postojala je i želja da se prodre što dublje u Zemljinu koru.

  • Bušenje je počelo u vrijeme Gvozdene zavjese – rekao je Uli Harms iz Međunarodnog programa kontinentalnog naučnog bušenja, koji je kao mladi naučnik radio na njemačkoj verziji Koljske bušotine.
  • Svakako je bilo rivalstva među nama, a jedna od glavnih motivacija je bila to što Rusi nisu otvoreno dijelili svoje podatke. Kada su počeli da buše, rekli su da su pronašli vodu, ali u to je malo ko vjerovao, jer je postojalo mišljenje među zapadnjačkim naučnicima da je kora toliko gusta da voda ne može da prođe kroz nju – objasnio je on.

Ukoliko bismo Zemlju posmatrali kao luk, kora bi bila kao omotač planete, a samo je 40 kilometara debljine. Nakon toga ide 2.896 kilometara debeo omotač, a potom slijedi sam centar planete, Zemljino jezgro.

Kao i u slučaju svemirske trke, put u središte Zemlje trebalo je da demonstrira silu i predstavi najnovije tehnologije. Naučnici su išli tamo gdje niko prije nikada nije kročio. Sve što bi tada pronašli bilo bi vrijedno poput Mjesečevog kamenja koje je donijela NASA.

Ipak, ovu trku je odlikovalo to što nije bilo pobjednika.

Put u središte Zemlje

Amerikanci su prvi počeli sa istraživanjem dubina. Kasnih pedesetih godina, zanimljivo nazvano Američko društvo raznovrsnosti skovalo je plan da se buši do omotača. Bilo je to neformalno društvo sastavljeno od istaknutih članova američke naučne zajednice.

Nisu željeli da izbuše veoma duboku rupu već su, predvođeni piscem Johnom Steinbackom, odlučili da idu prečicom kroz okeansko dno Pacifika nadomak Gvadalupea, u Meksiku. Zemljina kora je tanja na okeanskom dnu, pa su mislili da će im to dati određenu prednost. Međutim, mana tog plana je što je tu i okean najdublji.

Sovjeti su počeli da buše na Arktičkom krugu 1970. godine. Godine 1990, Nijemci su počeli sa kopanjem u Bavariji, a dostigli su dubinu od devet kilometara.

  • Ono što je bilo jasno iz ruskog iskustva jeste da morate da bušite što je vertikalnije moguće, jer se u suprotnom povećava obrtni momenat kod bušilica. Rješenje je bilo da se kreiraju vertikalni sistemi za bušenje, koji su danas industrijski standard. Međutim, originalno ih je razvio Međunarodni program kontinentalnog naučnog bušenja. Pokušali smo da iskoristimo neke ruske tehnike korištene kasnih osamdesetih i ranih devedestih, kada je Rusija bila otvorenija i voljna da sarađuje sa Zapadom. Nažalost, nije bio moguće snabdjeti se opremom na vrijeme – naveo je Uli Harms.

Ipak, ekspedicije su se završavale neuspjesima. Bilo je blokada, visokih temperatura, troškova i politike – sve to je zaustavilo san naučnika da kopaju dublje ili da obore rekord.

Od Koljske bušotine se odustalo 1992. godine, kada su temperature dostigle 180 stepeni, što je bilo dvostruko više nego što su naučnici očekivali. Osim toga, nakon sloma Sovjetskog Saveza nije bilo ni novca kako bi se nastavilo finansiranje takvih projekata. Ovakve ekspedicije su veoma skupe, zbog čega ih je veoma teško ponoviti.

Vrata pakla

Uprkos svemu, Rusi su došli do više naučnih otkrića. Otkrivena je voda na 12 kilometara dubine, kao i 24 nove vrste dugo izumrlih ćelijskih organizama i kamenje staro 2,7 milijardi godina.

Superduboka bušotina ima prečnik od 23 centimetra, a njen metalni poklopac je zavaren.

Međutim, ono što je privuklo najviše pažnje i ono po čemu je ova rupa postala poznata i u svijetu jesu čudni zvuci koji dopiru iz nje.

Lokalni stanovnici kažu da je rupa toliko duboka da mogu da čuju vrištanja ljudi koje muče u paklu, zbog čega su je i nazvali “bunar za pakao”.

  • Znamo šta smo vidjeli i čuli. I apsolutno sam siguran da smo bušili do kapija pakla – navodno je tada rekao jedan geolog.

Ipak, većina snimaka čudnog vrištanja koji se mogu naći na internetu su, kako se ispostavilo, iz filma “Baron Blood” iz 1972. godine i uopšte ne potiču iz rupe.

Inače, ako biste upali u tu rupu, bilo bi vam potrebno 3,5-4 minuta da padnete na dno.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE