Narudžbi je bilo toliko da su picerije morale da prave listu čekanja, a najtraženije su bile “margarite” i “marinare”, koje su i najjednostavnije po sastavu.
Impresivan rezultat, čak i za Napolitance, utoliko više, što je radilo između 30 i 40 odsto picerija u gradu, pekle su samo one koje su uspjele na vrijeme da dezinfikuju radni prostor.
Iz Napulja je i vijest da je lokalni vlasnik picerije Eriko Porcijo pokrenuo humanitarnu akciju pod nazivom “Jedna korona pica”.
Cilj akcije je da se svaki dan isporuči najmanje 50 pica pojedincima ili porodicama koje nemaju novca. Pica, jedno od najpoznatijih svjetskih “brzih jela”, bila je jelo siromašnih u južnoj italijanskoj pokrajini Kampanja.
Prema nekim istoričarima, pica je rođena još u vrijeme antičkog Rima, kada su vojnicima koji su ratovali za carstvo, davali brašno, i još neke namirnice, a oni su se morali sami da se snađu kako da od toga što dobiju naprave jelo.
Tijesto pice bilo je za njih zamjena za posudu, tanjir iz kojeg su jeli. Svjetsku slavu pica je stekla u Americi, osamdesetih godina, gdje su je se sjetili i počeli praviti i prodavati siromašni italijanski emigranti.
Osamdesetih godina “kao slavna”, pica se vratila u domovinu.
Picerije su postale omiljeno mjesto porodičnog izlaska na ručak, i od prvih najjednostavnijih i po sastojcima najsiromašnijih, lista pica se proširila na više od stotinu.
Gotovo svaka italijanska regija ima neku svoju, posebnu picu.
To je jelo koje se jede gotovo svugde u svijetu, ali dobri poznavaoci tvrde da onome ko jednom okusi picu u Napulju, više nijedna neće biti dovoljno dobra ni ukusna.
