Neki od njih su se u dogovoru s turskim vlastima i voditeljima operacija spašavanja počeli vraćati svojim kućama.
U današnjem „Otvorenom studiju“ ugostili smo pripadnike GSS-a iz Konjica koji su iz prve ruke ispričali ključne utiske i upoznali nas sa svim doživljenim iskustvima.
Jako je pohvalno i hrabro da ovako mala država i ovako mala grupa ljudi pokaže visok stepen solidarnosti.
Vođeni baš tim osjećajem solidarnosti ovi Konjičani su otputovali u Tusku kako bi pomogli onima kojima je pomoć u tim trenucima bila najpotrebnija. Tamo su bili sedam dana a u naš studio vratili su se kao heroji.
Edib Alić, Dženan Bubalo, Almir Karkelja i Darko Dangubić su imena heroja BiH ali i heroja svijeta.
Nakon povratka još uvijek sumiraju utiske ali i svoje osjećaje.
- Još uvijek nisam svjestan svega što se desilo. Svašta se izdešavalo za kratak period i tek sad neke stvari mi nadolaze, a preživio sam ih. To se sve pomiješalo i sve lebdi, ali osjetio sam ljubav, bol, radost i sve- kaže Edib.
Vođeni željom da pronađu što više živih ljudi, pomagalo im je da u tim trenutcima ne misle na umor.
- Ako pričamo o fizičkom umoru to smo navikli. To je dio nas, ali ono što donosimo je taj neki osjećaj koji smo uzeli tamo i donijeli ga. To je neka tišina koja nam ne dozvoljava da pričamo jer je to solidarnost koju mi dijelimo sa narodom Turske. To nije nešto što je svakodnevnica, hvala Bogu, ali većina ljudi to ne može ni zamisliti – priča sa tugom ali i osmijehom Dženan.
Ovi ljudi su svašta doživjeli i proživjeli ali scene koje su vidjeli u Turskoj će ih pratiti čitav život.
- Mislio sam da sam svašta vidio, proveo sam rat i 31 godinu radim u policiji, ali ovo što sam doživo slomilo me 20 puta više. Toliko je bilo teško da smo mi svaki dan plakali. Najteža situacija je mi je bila izvlačenje devetočlane porodice i kad smo izvukli jedno dijete. U tom trenutku nam je prišla nana i počela da nam ljubi ruke. Ljudi su posmatrali šta mi radimo i ona je primjetila naše uniforme tako da je prišla i pocela nam ljubiti ruke. To nas je slomilo i to je nešto neopisivo – priča Almir sa bolom u glasu.
Danko kaže kako je poprilično hladna osoba i da na taj način pristupa, ali u ovakvoj situaciji jednostavno nije mogao ostati ravnodušan.
- Svi smo na neki način posebno povezani sa ljudima koje smo spašavali- kaže Danko.
To da su se na poseban način povezali da ljudima koje su spasili i onima koje su pomogli dokaz je i mala djevojčica Zehra.
- Nisam osjetio strah. Jedan dan smo radili akciju spašavanja i za vrijeme pauze sa strane sam ugledao djevojčicu Zehru koja je bila sa porodicom. Bilo je toliko hladno napolju i ja sam ugledao baš tu djevojčicu koja hoda u kaputu sa prelijepim osmijehom i očima. Prišao sam da joj pomilujem kosu, da osjeti neku sigurnost. Uzeo sam telefon samo da napravim sebi uspomenu, jer smo mi na prvu kliknuli. Poslije toga sam rekao moramo da nađemo Zehru, ona je neki moj amanet. Htio sam da joj nekako pomognem. U tom trenutku stoji jedna mala djevojčica sa iskrenim pogledom, tako toplim da bi mogla ugrijali cijeli svijet – priča Dženan, sa velikom ljubavlju, o maloj Zehri.
- Uspjeli smo naći kontak od Zehre jer ćemo joj omogućiti svijetlu budućnost i bolji život. Konjic će obezbijediti stipendiju sve dok se bude školovala. Umut je nada, a zapravo je Zehra umut jer u takvim trenutcima trebate ostaviti osmjeh na licu kao što je ona.
Edib kaže kako mu je ovo putovanje promijenilo život te nahranilo njegovo srce.
- Osjetio smo da moram ići u Tursku. Rekao sam: Kralju moram ići, pod bilo koju cijenu. Ja sam morao otići da nahranim srce. Radim 20 godina u hitnoj pomoći, sve sam vidio i doživio ali osjetio sam da mi treba još jedno iskustvo. Otišao sam da doživim bol i da shvatim čiji sam vojnik. Sad znam na kojem sam putu- kaže Edib sa suzama u očima.
Kažu kako su oni jedna ekipa koja ima otvoreno srce i imali su želju da pomognu drugima, uprkos izlaganju svog života riziku.
- Najveći utisak mi je scena kada smo izvlačili tijelo jedne majke. Mnogo vremena smo se trudili to profesionalno da uradimo. Samo smo joj laktove vidjeli. Nakon dva sata pokušavanja, kada smo oslobodili majku ispalo je dijete iz njenog naručja. Ona je u svom naručju tako čvrsto držala svoje dijete, nema veze što je na njenim leđima bila sva težina svijeta. Tu sam scenu proživljavao svaki trenutak svog boravka tamo – kaže Darko.
Smatraju kako je naša država i ovaj put zakazala.
- Mi nismo imali nikakvog načina da odemo u Tursku. Prvi dan rekli smo da idemo, ali nije bilo načina. Naš gradonačelnik sa ambasadom Turske je organizovao da idemo tamo. Nikad sebi ne bih oprostio da nisam otišao- priznaje Amir.
Prilagodili su se u svakoj situaciji i dali svoj maksimum.
- Prvi dan mi je bio najteži, pružao sam prvu medicinsku pomoć. Nevjerovatno je bilo i u tim trenucima se samo čulo umut. Ljudi kad su nas vidjeli samo su govorili umut a to znaci nada- kaže ponosno Edib.
Odlaskom u Tursku rizikovali su svoj život, ali su uvijek imali podršku porodice što im je davalo dodatnu motivaciju.
- Pred odlazak sam sve vrijeme bio sa djeco. Mama mi je poginula u ratu a otac umro kad nam je najviše trebao. Sestra i ja smo sami odrastali. Kada sam shvatio da moje iskustvo nekome može pomoći to je bilo moja karta u jednom pravcu. Kada sam krenuo poljubio sam djecu i krenuo u nepozbnato- kaže Darko.
Ono što je najbitnije je da su ovi ljudi pomogli u spašavanju mnogobrojnih života i na taj način dali primjer i pozitivnu priču za generacije koje dolaze.
- Ispraćeni smo na jedan veličanstven način. Svi su došli i podijeli nam poklone. Jako puno poklona. Hranu koju smo ponijeli nismo ni potrošli. Ljudi kad bi nas vidjeli samo su trpali hranu i govorili ne smijete biti gladni. To su građani, to je vojska, to je narod – priča Almir.
Pričali su pogledima i srcima, a na pitanje da li bi otišli opet, njihov odgovor je uvijek, opet i sad ako treba.
Cijeli video možete pogledajte OVDJE.
(E.Plakalo)
