Nedavno je napisala i knjigu o tome kako je nastradala, koja se čita s knedlom u grlu.
- Dan mi je crn, noć još crnja… Gušim se i prepuštam se, ne brinem više o životu… Nikome ovakva nepokretna, zavisna od tuđe pomoći, u pelenama kao moja beba, koju hrane kao i moju bebu, koju češljaju, oblače, okreću, ne trebam.
Ovim potresnim rečenicama u svojoj knjizi “Svjetlost tame”, Novosađanka Marija Vrebalov-Đorđević opisala je agoniju kroz koju je prolazila nakon što su joj u teškoj saobraćajnoj nesreći povrijeđeni vratni pršljenovi. Ostala je potpuno nepokretna, s oštećenim centrom za disanje, ali, uprkos beznađu i depresiji, redovnim pratiocima takvih stanja, čvrsto je riješila da će iz svega toga izaći kao pobjednica.
Na tom neizvjesnom putu, poslije dvije kliničke smrti, dugatrajne i mukotrpne rehabilitacije, bolnog razvoda i gubitka starateljstva nad djetetom, Marija je, iako vezana za kolica, uspjela savladati sva iskušenja i stvoriti novi život. Danas, 22 godine kasnije, to je uspješna i ostvarena žena od karijere, omiljena sugrađanka i, što je možda najvažnije od svega, pored sebe ima čovjeka koji je bezuslovno voli i podržava.
U proljeće 2000., Marija Vrebalov imala je nepunih 28 godina, i bila je sretna i ispunjena žena. Iz rodnog Novog Sada preselila se u Sombor gdje je svila gnijezdo sa čovjekom kojeg je neizmjerno voljela. Kruna njihove ljubavi bila je kćerkica kojoj je u to vrijeme bilo sedam mjeseci, koju je gajila s ogromnom predanošću i pažnjom.
Te noći, 27. aprila, spremala se da ode na aerodrom u Budimpešti da bi sačekala sestru Aleksandru. Marija je žudila da što prije vidi sestru, žellela je da se sretne s njom odmah, čim izađe iz aviona, da podijeli s njom sreću zbog dolaska bebe i života koji je bio ostvarenje svih njenih snova.
U Mađarsku ju je vozio stari drugar, koji je na izlasku iz Sombora, ko zna iz kojih razloga, promašio krivinu i auto se zakucao u drvo završivši u jarku s vodom.
- Osjetila sam kako mi voda ulazi u usta… Umirila sam se na sekund, skoncentrisala se, shvatila da ne mogu ništa da pomjerim. Zaledila sam se. … Ne osjećam ni ruke ni noge, a vrat me boli, sve teže dišem – sjeća se Marija trenutaka za koje je mislila da su joj posljednji i opisuje svoju prvu kliničku smrt: “Odlazila sam… Svjetlost, toplina, ništa me nije boljelo, i brza, kratka misao o sigurnosti koja me čeka kad stignem kod mame… Neki udari, trzaji, kretanje neobjašnjivom brzinom, sve je svjetlo, i ja sam ta svjetlost. Tu pripadam. Smrt nije strašna. Ne boli… Boli ono što prethodi. Tijelo. Zavisnost od materijalnog prisustva, strah od razdvajanja, neizvjesnost… – piše u svojoj knjizi Marija, koju je Hitna pomoć, vrlo brzo nakon nesreće prebacila u somborsku bolnicu, gdje joj, međutim nisu mogli pomoći pa je sanitetom odvezena u novosadski Klinički centar.
U kolima je doživjela još jednu kliničku smrt, ali ju je, kako kaže, neka neobjašnjiva sila vratila u život.
- Prva misao bila mi je moja kćerka. Nisam imala pravo da odem.
Ljekari su se dvoumili da li da je operišu, Mariji su, jedan po jedan otkazivali svi sistemi u tijelu. No, dva mlada hirurga odlučili su da ipak pokušaju: izvadili su joj ostatke smrskanih pršljenova, zašarafili fiksator i, uprkos šansama koje su se mjerile promilima, operacija je uspjela. Ipak, to je bio samo početak, i dalje je zbog povrede centra za disanje bila na respiratoru, potpuno paralizovana od vrata nadolje, što je, nažalost, značilo da će cijelog života biti u kolicima.
Niko nije vjerovao u Marijin oporavak, a u njoj su se u tim trenucima filmskom brzinom smjenjivale amplituide nade i beznađa: očajnički je željela da živi, a s druge strane, priželjkivala je smrt jer je znala koliko toga će joj biti uskraćeno i nedostupno.
S rehabilitacijom se započelo već drugog dana poslije operacije. Poslije dvije sedmice, mimo prognoza i očekivanja, samostalno je prodisala, no, trebalo je da prođe dosta vremena da se, pomoću specijalnih tehnika koje i dan danas upražnjava, normalizuje funkcija teško oštećenog centra za disanje. Bol je nešto čega se nikada nije oslobodila…
- Boljelo me je sve: dlake na koži, koža, sve pod kožom, krvni sudovi, tkivo sve do kostiju… Ako ste se nekada dobro izgrebali i izderali kožu na beton, i ako ste imali opekotine od vrele vode, ulja, pegle… kombinujte ta tri osjećaja. Moj centar za termoregulaciju takođe je vrlo oštećen, a ništa zbog bola nisam mogla da podnesem na sebi… Boli me i dalje, ali sam se navikla, nikada ne pijem lijekove, jer me bol uči gdje i kada treba da se primirim, da se odmorim, da više volim sebe – piše Marija u svojoj knjizi.
Mariji je užasno teško padala razdvojenost od djeteta. S radošću, ali i strepnjom, očekivala je susret sa svojom bebom, prvi nakon što joj se život pretvorio u noćnu moru.
- Stigli su, čujem korake ispred vrata…Ja bih da ustanem, da skočim, da se zavrtimo od radosti što sam živa i zajedno smo… želim je u naručju, a ne mogu da je uzmem… ležim tako nepomična, u sopstvenoj vatri, izgledam kao stijena, kao da mi nije ništa, a srce hoće da eksplodira. Raspadam se…
Htjela sam da dodirnem taj mali obraz na ružičastom licu, da ljubim vrat, bosa stopala koja su dodirivala moje tijelo a nisam ih osjećala, i svijest o tome da mogu samo da je gledam bila je porazna za mene. Plakala sam… Otići će, a ja s tom tugom ne mogu da živim – kazala je.
Uhvatila ju je depresija.
Ležeći u bolnici oduzeta i bespomoćna, osjećala je na momente nalete energije koja joj je prožimala tijelo i koja je zračila iz ljudi oko nje. Spoznala je da, iako neopipljiva, ta energija ima vrlo važnu ulogu u životu i opstanku, i – zaronila je u taj čudesni svijet. Koristeći vizualizaciju, joga disanje i druge tehnike usmjeravanja energije, ojačala je ne samo fizički – to joj je pomoglo da oslobodi i svoje mentalne potencijale. I napreduje mnogo više i brže nego što su ljekari predviđali.
Poslije više od godinu i po dana konačno vratila kući, kćerkici i mužu. Tu ju je već poslije mjesec sačekao ledeni tuš: njen suprug pokrenuo je postupak za razvod i zatražio puno starateljstvo nad djetetom.
Poslije duge borbe, nije uspjela dobiti čak ni zajedničko starateljstvo, već samo pravo da viđa dijete jednom sedmično, na dva sata. Djevojčica se, nažalost, upravo zbog tog surovog razdvajanja, otuđila od majke koja nije bila uz nju kada joj je bila najpotrebnija.
Marija je bila očajna, ali odlučila je da ne poklekne pred surovim udarcima koje joj je nanosio život i posveti se pravima osoba s invaliditetom. Za početak, našla je posao prevodioca u jednoj stranoj firmi, a onda je 2008. godine, kao nestranačka ličnost imenovana za zamjenicu predsjednika Skupštine grada Novog Sada. Na toj poziciji ostala je četiri godine, nakon čega je osam godina bila odbornica u gradskom parlamentu.
Član je mnogobrojnih foruma i timova iz oblasti socijalne politike, pohađala je čitav niz seminara, škola i treninga o političkom angažovanju.
S nepunih 30, Marija se pomirila s tim da joj se vjerovatno nikada više neće desiti ljubav. Ipak, desila se, trajala je deset godina, a onda se ugasila.
Tri godine se navikavala na samoću i taman kada se srodila s njom i počela dobro da se osjeća u svojoj koži, u inboks joj je prije tri i po godine stigla poruka od nepoznatog muškarca koji se predstavio kao Aleksandar Saša Đorđević. Želio da je da je upozna, ali Marija je to odbila i predložila da se samo dopisuju. Svakodnevno su razmjenjivali poruke da bi se poslije mjesec ipak sreli.
Aleksandra, koji je redovni profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu, zadivio je Marijin dnevnik na Facebooku, osvojili su ga njena mentalna snaga, čelična volja i nevjerovatna ženstvenost. Između njih je planula ljubav koja je u avgustu 2019. krunisana brakom.
Saša je Marijina najveća podrška, kao i ona njemu, njih dvoje dijele najlepše i najteže trenutke.
Njegovo prisustvo u Marijinom životu najbolji je dokaz da prava, istinska ljubav može da se desi bilo kad, bilo gdje, i pod bilo kojim okolnostima. S druge strane, Marijin život, njeno stradanje i podizanje iz pepela, pokazuju da nikada ne treba odustajati, pogotovo od sebe, piše Blic.
