U VOJSKU SE SVE VIŠE ULAŽE S OBJE STRANE GRANICE: ŠTA SE KRIJE U POZADINI?

Potpisivanje ugovora o nabavci i prelijetanje dva francuska aviona tipa Rafal nad Zagrebom ponovo je raspirilo maštu 'stratega u papučama' i u Hrvatskoj i u Srbiji.

Po kafanama i kavanama naveliko se raspravlja o brzini, manevarskim sposobnostima, paleti naoružanja… Da li će hrvatski Rafal biti bolji od Mig 29 koji ima Srbija?

U vojsku se zaista ulaže sve više s obje strane granice, a i na uporednom spisku “Global Firepower” – koji analizira čitav niz faktora, od tehničke opremljenosti do finansijskih izdataka – obje zemlje uspinju se na ljestvici: Srbija je 2019. bila na 79. mjestu, ove godine je na 60. Hrvatska se sa 70. popela na 62. mjesto, piše Deutsche Welle.

Prema statistikama Stockholmskog mirovnog instituta SIPRI, Hrvatska je 2013. za vojsku potrošila 837 miliona dolara (1,6% BDP), a najnoviji podaci govore godišnjem izdatku od milijardu i 35 miliona dolara (1,8%). Kod Srbije je to teže reći, jer nije praksa da baš svi vojni izdaci prolaze kroz tamošnji parlament, ali SIPRI polazi od pretpostavke da je Srbija 2013. potrošila 836 miliona dolara (1,9% BDP), a trenutno se kalkuliše sa sumom od milijardu i 121 milion dolara (2,1%).

NA ŠTA ODLAZI BUDŽET ZA VOJSKU?

Takvi astronomski izdaci ostavljaju dubok utisak na “stratege u papučama“, ali oni pritom zaboravljaju da su vojni izdaci (ponekad čak i u jednoj Nemačkoj) pravi Eldorado za korupciju i nepotizam. Novac tu odlazi na razne strane, a ne samo u novo oružje. A bar na Balkanu u tome ima vrhunskih stručnjaka.

Povrh toga, ogroman dio onoga što se teoretski računa kao vojni izdatak, u Hrvatskoj odlazi na penzije ratnim veteranima. U Srbiji je još gore: procjene govore da dobra polovina vojnog budžeta odlazi na plaće i davanja, a zbog nacionalne pripadnosti velikog broja nekadašnjih oficira JNA, Srbija je mjesto u koje su se oni naselili nakon raspada Jugoslavije i mjesto gdje primaju penzije – iako često žive u jadnim uslovima.

Kod nabavke novog naoružanja teško je reći da li je važniji vojni ili politički, a i psihološki argument baziran na traumi posljednjeg rata. Hrvatska je neosporno krenula u taj rat sa opremom iz Tehničkog muzeja i fundusa “Jadran filma” iz partizanskih filmova. Dalek je put od poljoprivrednih aviona i bojlera s eksplozivom do francuskih Rafala.

Trauma u Srbiji je u suštini istog korijena: JNA je nekada važila kao jedna od najvećih vojnih sila Evrope, ali joj je onda veliki problem bila već i jedva naoružana, ali odlično organizovana Teritorijalna odbrana Slovenije. Teško se može osporiti činjenica da je i Slobodan Milošević “pao” ne zato što je poveo čak četiri rata u bivšoj Jugoslaviji, već zato što je u sva ta četiri rata zapravo doživio poraz.

SUKOB JE NEZAMISLIV?

“Ponos” i “sramota” su bitni elementi ove nabavke oružja, ali pritom ostaje najvažnije pitanje: koji je motiv te nekakve “trke”? Dok je trka u naoružanju velesila u doba nekadašnjeg Hladnog rata bila utemeljena u, kako se duboko vjerovalo, neminovnom vojnom sukobu Istoka i Zapada, kod Srbije i Hrvatske se to gotovo uopće ne može reći.

Teško da iko u Srbiji – a pogotovo u tamošnjem državnom i vojnom vrhu, čak i nakon “litre bijelog” ozbiljno ponovo razmišlja o granici “Virovitica-Karlovac-Karlobag”. S hrvatske strane je pak nekakav osvajački sukob prema Srbiji – doslovno nezamisliv.

No krajem osamdesetih godina prošlog vijeka i u Jugoslaviji se mnogo toga činilo “nezamislivim” a sve oštrije nacionalističke riječi koje se opet čuju u Bosni i Hercegovini bolno podsjećaju na te dane. A da li je ponovo zamisliva “pomoć golorukom narodu” u susjednoj državi? Sarajevo je zaista u potpuno drugoj ligi kad je riječ o izdacima za naoružanje: SIPRI evidentira da tamo na izdatke za vojsku odlazi 168 miliona dolara (0,9% BDP) što je dovoljno za 121. mjesto svjetske rang-liste.

Zvanični Beograd tvrdi da “nikad nije” učestvovao u prošlom pokolju koji se zbivao u BiH, a što se tiče Hrvatske: ne samo da je čak i Tuđman shvatio koliko skupo ga je koštalo popuštanje interesima tadašnje “hercegovačke frakcije” u HDZ uplitanjem u susjednu državu, nego bi za današnji Zagreb takva intervencija bila doslovno političko samoubistvo.

RUSKI ‘POKLON’

Kad je riječ o Srbiji, malo ko zapravo očekuje i nekakav otvoreni vojni pohod na Kosovo (na pretposljednjem, 139. mestu “Global Firepower”). Ali razlozi zašto je Vučić nedavno spontano “odao vojnu tajnu” i novinarima pobrojao čitav spisak oružanih sistema koje stižu u Srbiju – od helikoptera i raketnih sistema, do oklopnih vozila, su zapravo sljedeći:

Prvi je poruka – što je svojevremeno izjavio tada ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin – da se “više nikad neće dogoditi užasi Oluje i Bljeska, a da nemamo čime i da ne znamo kako”.

Druga poruka je još važnija, naročito prema Kosovu: ovoga put iza Srbije “stoji Rusija”, jer gotovo svo oružje koje spominje ili stiže iz te zemlje – često kao “poklon” – ili potiče iz nje, kao helikopteri Mi-35P sa Kipra. Tu čak i nije problem što – kako sa zadovoljstvom komentarišu “stratezi u papučama“, pogotovo s one druge strane granice – Srbija najvećim dijelom zbrinjava krupni vojni otpad “braće po vjeri”.

I nedavni poklon, još šest Migova 29, bio je uslovljen time da Srbija plati njihov potpun remont. Kipar se pak rješava tih helikoptera jer nema sto miliona dolara koliko će u sljedećim godinama biti potrebno za njihovo održavanje. Ali najveći problem je nešto drugo: Srbija je već imala priliku da bolno shvati kako Kremlj isključivo slijedi svoje, a ne interese Beograda. A ruski interesi su ponekad ovakvi, a ponekad onakvi.

U TOKU JE CYBER-PREOKRET

I Rafali koje nabavlja Hrvatska su polovni, tako da pored gotovo milijarde eura, treba računati i na troškove njihovog održavanja, obuke pilota, pa i na samo gorivo koje troše. To je inače problem čak i u njemačkom ratnom zrakoplovstvu: piloti moraju da sakupe dovoljno sati leta, a letenje je veoma skupo.

S jedne strane, zaista nema smisla da bilo ko rizikuje život i sjeda u preostale prastare “letlampe” koje ima hrvatska vojska (prvi Mig 21 poletio još 1956. godine), a s druge, takvi avioni su u današnjim vojnim sukobima na najboljem putu da dožive sudbinu bojnih brodova iz Drugog svjetskog rata.

I basnoslovno skupi bojni brodovi su bili ponos mnogih nacija, a onda je u Peral Harbouru uništena maltene kompletna američka pacifička flota i to uz pomoć relativno jeftinih aviona i još jeftinijih torpeda. Takvih preokreta je u vojnoj historiji mnogo, a jedan se upravo sada događa. To je nešto zbog čega se i pravi vojni stratezi bude noću obliveni znojem: već sad su tu bespilotne letjelice, a obuka pilota današnjih aviona je basnoslovno skupa. A kad su letjelice bez pilota, pa čak i ako budu oborene (kao nedavno američka od Iranaca u Persijskom zalivu), onda to i nije tako zlo. Jer, počeo je cyber-rat.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE

SVEĆENICI ČAK DEVET SATI TJERALI DEMONA IZ DJEVOJKE, PROČITAJTE STRAVIČNE DETALJE

0
Čak četvorica svećenika, na čelu s ocem Giuseppeom Bernardijem, više od devet sati vršila je egzorcizam nad neimenovanom djevojkom u crkvi Djevice Marije od Monte Berica u Vicenzi.

HUGO LLORIS ODLUČIO!