Tu se vratila poslije genocida koji je počinjen i nad njenom užom i širom porodicom i rodbinom.
Novi početak je bio težak. A, teško je i svako jutro koje joj osvane, svaki akšam koji dočeka jer i danas, dvadesetšest godina nakon krvavog jula, vraćaju joj se strašne slike.
Pred očima su joj i dalje krvnici koji su bez milosti ubijali sav muslimanski živalj koji se našao pred njima.
Ostala je bez mnogih članova porodice.
- Imam dva sina i imam unuka. Dva sam ukopala, dosta sam izgubila. Imam ovdje brata ukopana u Potočarima i imam dvije snahe što su mi za braćom, ubijene su i one, imam četiri bratića i dva brata ubijena, dva sina, pet djeverića i sestrića mi ubili, kaže.
Ona nije jedna od mnogih koji se Potočara sjete samo 11. jula. Više puta godišnje doći će u Memorijalni centar, pomilovati nišane i proučiti fatihu Mirsadu i Rešidu.
Jednom je bilo 21., a drugom 23. godine. U cvijetu mladosti krvnički kasapini nisu im dozvolili da prožive mladost.
- Vratila sam se u Srebrenicu, tu imam i djecu.
- Potrese me svaki put kada dođem ovdje, u Potočare. A, kako neće kada ovdje imam dva sina ukopana i četiri sina od djevera. Ovdje imam brata, ovdje bratića isto ukopan (op.a. pokazuje na mezar).
Kolika god zločincima kazna bila izrečena nije dovoljna. Reči će ovo i Hatka ali i svi drugi koji su svjesni planskog istrebljenja jednog naroda.
- Kako će biti dovoljna, opet bi zahvalila Allahu da sam ukopala sve, da sam ukopala djecu čitavu, nego isječene glave, noge i ruke i sve… ukopala sam dvije tri kosti, i opet bi zahvalila Bogu ako su njihove. Al insan mora sve da pretrpi, ono što mu je Allah dao, da devera.
(Amir Saletović, Emrah Fejzović)
