Uz zabačenu cestu u sjevernoj regiji Černihiv u Ukrajini Mikola pokazuje neobilježen grob u kojem su on i njegova dva brata pokopani tri i po sedmice nakon početka agresije, na zemlji koju su zauzele ruske snage. Sva trojica su bila upucana, on je jedini preživio.
- To je kao da ste uskrsnuli – rekao je Mikola (33) za CNN.
Do 18. marta život porodice Kuličenko malo se promijenio uprkos tome što su Rusi od početka agresije okupirali njihovo selo Dovžik. Zatim, kada je ruska kolona bombardirana, ruski vojnici su krenuli u potragu za odgovornima. Stigli su u kuću u kojoj je Mikola živio sa svoja dva brata, Jevhenom i Dmitrom, te njihovom sestrom Irinom koja tog dana nije bila kod kuće.
Tri vojnika rekla su braći da kleknu u dvorištu dok pretražuju kuću tražeći bilo što što bi ih povezivalo s bombardiranim konvojem, rekao je Mikola. Prema njegovim riječima, nakon što su pronašli vojne medalje koje je posjedovao njihov djed i vojnu torbu 30-godišnjeg Jevhena, koji je bio padobranac, vojnici su bili uvjereni da braća nešto kriju.
Mikola, Jevhen i Dmitro su odvedeni u podrum gdje su ih ispitivali tri dana, rekao je. Mikola se stalno nadao da će ih Rusi pustiti, ali četvrtog dana, rekao je, njihovo raspoloženje se promijenilo.
- Tukli su mi cijelo tijelo metalnom šipkom, a cijev pištolja su mi stavljali u usta – rekao je.
Zajedno s braćom, Mikola je mučen sve dok nije izgubio svijest. Kaže da su imali poveze na očima, ruke i noge vezane trakom i da su ih petorica ruskih vojnika vojnim vozilom odvezla na pustu parcelu. Natjerali su ih da kleknu, vezali im oči dok je iskopana jama, rekao je Mikola.
Prvo je, kako je rekao, iza sebe čuo pucanj, a 36-godišnji Dmitro, najstariji od trojice, pao je na tlo. Zatim je osjetio kako je najmlađi Jevhen pao kraj njega.
- Mislio sam da sam sljedeći – rekao je.
Ali metak je ušao u Mikolin obraz i izašao pored njegovog desnog uha. Znao je da mu je jedina nada za preživljavanje glumiti da je mrtav.
Vojnici su nogom bacili tijela braće u jamu, zatrpali ih zemljom i otišli, ispričao je. Ne može reći koliko je dugo ležao zakopan živ. Kaže da se sa još vezanim rukama i nogama nekako uspio izvući ispod leša starijeg brata i vratiti se u zemlju živih.
- Bilo mi je teško disati, budući da je Dima (Dmitro) ležao na meni, ali sam rukama i koljenima uspio odgurnuti starijeg brata na bok jame, a onda sam se popeo van – rekao je.
U mraku je oteturao kroz polja do najbliže kuće, gdje ga je žena primila i brinula o njemu preko noći prije nego što se uspio vratiti svojoj sestri, koja je danima nestrpljivo čekala u domu.
- Došla sam kući i tamo je bio Mikola. Pogledala sam ga u oči i pitala gdje su ostali? Rekao je da nema drugih – prisjeća se Irina jecajući.
Mikola kaže da je pravo čudo što je preživio. Ožiljci na obrazu i iza uha vidljivi su i danas.
- Imao sam sreće… i sada moram samo nastaviti živjeti. Ovu priču moraju čuti svi, ne samo u Ukrajini, već i širom svijeta jer se takve stvari događaju, a ovo je samo jedna od milijardu – rekao je.
Tužilaštvo regije Černihiv sada je otvorilo istragu o ratnim zločinima. Istražitelji su za CNN potvrdili da su braći bile vezane ruke i noge te da su imali poveze na očima. Širom Ukrajine do sada je zabilježeno više od 11.600 navodnih ratnih zločina, prema lokalnim vlastima. CNN se također obratio ruskom Ministarstvu odbrane, ali nije dobio odgovor.
Kao i kod mnogih drugih navodnih ratnih zločina koje su počinile ruske snage, priča o Mikoli i njegovoj braći mogla se ispričati tek nakon što je početkom aprila počelo rusko povlačenje iz regije Černihiv.
Tek tada je Mikola mogao početi tražiti jamu iz koje je, usprkos svemu, pobjegao. Znao je da mora pronaći svoju braću kako bi im pružio pristojan pokop kakav zaslužuju.
Dana 21. aprila, mjesec nakon što je Mikola rekao da su njegova braća pogubljena, Dmitro i Jevhen konačno su položeni ispod nadgrobnih spomenika u dobro njegovanu grobnicu, na zemlji koja je još jednom bila u ukrajinskim rukama.
