ČUJEŠ LI KRIKOVE S PUTEVA SPASA?!

17 dec | 20:32
Empatija je duboko zakopana u našim utrobama. Ne posežemo za njom tako često. Možda se plašimo kuda bi nas mogao odvesti put iskrene ljudskosti i dobrote. Smeta nam kada nam drugi kažu istine o nama. Ali moramo i sami sebi reći da smo prečesto sebični. 

Nije moguće da smo dobri kada se nakon fotografije dječaka Ajlana pred našim očima pojavila i fotografija male Ilaf. Ajlan je bio na obalama Egejskog mora. Ilaf na livadi Izačića, u našoj Krajini. Ajlana je na cjedilu ostavilo i pustilo da umre cijelo čovječanstvo. Ilaf je živa, ali nama ne duguje ništa. Onako kako je usnila na ruksaku svoga oca, mogla se i ne probuditi. Život ju je već mogao napustiti. Da je bilo do nas... 

Ilaf je jaka, jača od nas. Zato je živa. Tek su joj tri godine, a dvije je na putu. Na putu spasa. Na njemu se za ruke drži sa svoja dva brata i tri sestre. Njihov otac, njihov zaštitnik, ima samo jedan cilj – omogućiti svojoj djeci dostojan, dostojanstven život. Dok ga grle, osjećaju se sigurno, a on zna da je dug, predug put do ostvarenja cilja. Da smo mi bolji, i njima bi bilo mnogo lakše. Pisali smo već o tome, znajući da će njima biti teže, ali da ipak vrijedi – nama:

- ... Ljudi se sklanjaju, uzdignuta čela okreću glavu pred istinom. Pred sobom. Pred savješću. I bila bi to njihova, svačija lična stvar, vlastiti izbor da nije gradova koje i sad ubijaju, da nije strašnih krikova sa svih strana kugle zemaljske. Mogla bi se možda i razumjeti indiferentnost na nepregledne kolone izbjeglica - tijela, duše su ostale u krikovima njihovih razrušenih domova, da svakodnevno nisu oko nas. Zar se ima više iko igdje okrenuti?! Zar ima pretinac u koji iko, bio on umjetnik ili ne, može staviti fotografiju malog Ajlana s plaže Egejskog mora?!

 Umjetnost je dobra, ali više nije tako cijenjena. Previše je 'umjetničkih djela' nastalih vađenjem užasa iz pretinaca pojedinaca. Pred mnogim se više ne okreće ni glava. Sviklo se na krikove. Tuđa bol ostane duboko sve dok je ne izbace hladne vode nemilosrdnih mora. Ne vrijedi reći 'krivi smo mi', ni u pjesmi ni u kompoziciji, ni na slici, ni u filmu... Nigdje. Tako se neće vratiti sloboda stanovnicima Homsa, tako se ne mogu nahraniti gladni Madaye... Tako se ne vraća zgaženo dostojanstvo milionima onih koji lutaju, pred stotinama miliona onih koji okreću glave. Tako se ne može pobijediti zlo.

Ako smo krivi mi. Ako smo krivi i mi, onda smo i obavezni: ništa ne govoriti, ne pjevati, ne fotografirati, ne snimati, ne pisati... Bit će im još teže. Treba znati i razumjeti da su oni mi, da smo mi oni. Da je njihov krik i moj i naš krik. Da je njihovo dostojanstvo moje, naše. Onda će svi znati šta moraju raditi.

Mi smo oni. To su naša djeca. Kao što je Abdurahmau poveo djecu u bolji život, tako je i Vesna iz Banje Luke povela svojih četvero. Kaže, tamo negdje će sigurno biti bolje. Hiljade je sličnih sudbina, roditeljskih želja i nepravdi koje moraju nositi djeca koja nikome i nizašta nisu kriva. U njihovim pogledima se to ne vidi. Djeca vjeruju da smo svi mi dobri. Zato nam i Ilaf šalje poljubce. Možda i jesmo. Ali dobrota je prečesto preduboko zakopana u nama...

O Putevima spasa, o nama govorimo u večerašnjem izdanju emisije 360°.ba. Budite s nama, budite uz Hayat TV od 21 sat.



(Senad Omerašević/Hayat/Foto: Hayat/N1)

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa 'GLEDAJ Hayat' na aplikacijama i portalu.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.


TRENUTNO NAJČITANIJE