SIN DAVORINA POPOVIĆA: MILION PUTA SAM POŽELIO SAMO DA JE TATA UZ MENE

13 maj | 07:20

Za nešto više od mjesec navršit će se 18 godina od smrti Davorina Popovića. Rak gušterače bio je jači od muzičke legende i čuveni pjevač umro je u 55. godini.

Veliki si...

Ovih dana u centru Sarajeva, na fasadi zgrade u Radićevoj ulici, završeno je oslikavanje murala posvećenog Davorinu Popoviću.

Gleda ga svijet, divi mu se i veli: “Veliki si, Davorine.” A on nasmijan, sa mikrofonom u ruci, gleda svoj grad.

Davorin nikad nije zaboravljen, živi kroz pjesme koje je ostavio, kroz uspomene i priče onih koji su se družili s njim, kroz rodni grad... Mural s njegovim likom budi uspomene i emocije... I, naravno, najviše kod najbližih.



Pjevačev sin Dario Popović uspješan je 28-godišnjak, magistar ekonomije, koji radi u velikoj multinacionalnoj kompaniji.

Za Avaz prisjetio se svog oca, bez kojeg je ostao kad je imao samo devet godina, a na početku ispovijesti u šali nam govori kako nije naslijedio očev talent za muziku.

- Mural je dobra inicijativa, bio sam upoznat o svemu. Momci koji su to radili, zaista su super. Ovo je prvi put da sam oduševljen nekom inicijativom koju je neko napravio u vezi s Davorom. Sve se poklopilo. Vidi se da nije rađeno zato što se moralo nego s ljubavlju i da to ima smisla. Sviđa mi se. Ovaj rad osvježava grad i mislim da će biti velika turistička atrakcija – govori mladi Popović.

Je li Vam neobično gledati očev lik na zgradi?

- Nije mi neobično. To je ono što on zaslužuje i podržavam svaki smislen projekt i koji se radi s ljubavlju a da to nije da neko u pozadini prikuplja poene na njegov račun. Živim u Mis Irbinovoj, gdje je Davor proveo čitav svoj život, a ja svoje djetinjstvo. U Radićevoj sam skoro svakog dana. Veoma mi je drago i bit će mi zadovoljstvo i užitak sjediti i piti kafu pored Davora.

Kako je biti sin jedne takve muzičke legende i ljudske veličine?

- Super. Mada, to je veoma veliko breme i, iskreno, u nekim situacijama mač sa dvije oštrice. Hvala Bogu, ja sam danas svoj čovjek, imam dobar posao, borim se i radim. Presretan sam što mi je Davorin otac i ne bih ga mijenjao nizašta. Žao mi je što nije proživio duže da neke stvari skupa prolazimo. Ali, velika je čast i privilegija biti njegov sin.

Koliko Vam u životu pomaže očevo ime?

- Nikad ga nisam koristio. Čak sam se premišljao da li bih uopće radio ovaj intervju. Dosta me medija zove, a ja ne vidim razlog da pričam u medijima i da koristim Davorinovo ime s tom svrhom. Završio sam školu, magistrirao na fakultetu, zaposlio se... To što sam Davorinov sin, koristim samo za sebe, za svoju satisfakciju i to je ono što mi je najvažnije.

Životni oslonac

Nedostaje li Vam?

- Naravno da nedostaje, svakog dana sve više. Milion puta sam poželio samo da je tu, da prođemo skupa neke situacije, ne samo one loše nego sve one životne, radosti i tuge da podijelim s njim. Kad gledaš prijatelje koji imaju tu privilegiju da odrastaju s ocem, da žive s njim i prolaze sve skupa... mnogo to fali, iskreno. Ali, moram istaknuti svoju majku i baku, koje su moj životni oslonac i koje su to sve sa mnom prebrodile i usmjerile me na pravi put. Veoma sam im zahvalan na tome. Mnogo mi nedostaje, ali s tim se treba pomiriti, sačuvati uspomene koliko se može i to iskoristiti za energiju za dalje.



Koje Vas uspomene vežu za oca?

- Sjećam se da smo mnogo šetali gradom. Uvijek su bila presretanja, pozdravljanja... To je nešto što nikad nisam vidio u svojih 28 godina. Čovjek hoda gradom i doslovno ga svaka osoba pogleda s ljubavlju: “Gdje si, Pjevač? Šta ima?”, stalno su ga pitali. A ja to ne mogu prepričati tek tako, dok čovjek to ne vidi i ne osjeti... Nema riječi kojima bi se to opisalo. Jednostavno, ta ljubav koju je Davor dobivao i koju je nesebično uzvraćao, prvo je što mi padne na pamet. Druga stvar je njegova ljubav prema porodici. Poštovao je i volio svoju porodicu, uvijek je bio tu za nas. To su ključne stvari kojih se sjećam.

Kakav je bio kao otac?

- Uvijek je bio raspoložen, igrao se sa mnom. S obzirom na to da je i rat bio pa nas je malo razdvojio. Ali, svaki moment kad smo bili skupa, provodili smo u igranju, šetnji... Sjećam se kad mi je iz Amerike donio “play station 1”, niko ga nije imao u BiH. Ja sam bio prvi koji ga je dobio. To su sve bili znaci pažnje, kojih ja tada nisam bio ni svjestan. Šta dijete zna šta je konzola za igranje. Po tom pitanju, bio je nevjerovatan otac.

Zeznuta ličnost

Jeste li svjesni njegovog značaja i veličine?

- Što sam stariji, sve mi je jasnije. Kad se sve to dešavalo, nisam bio svjestan. Imao sam devet godina kad je umro. Ali, sad mi je jasnije ko je, šta je... Ne mislim kao muzička zvijezda nego kao osoba. Najdraže mi je upravo to, osim toga što je bio jedna od najvećih muzičkih zvijezda Balkana, to stavljam na stranu. Gledam ga kao osobu, prije svega.

Kako ćete svojoj djeci, kad ih budete imali, predstavljati djeda?

- Njima ću ga opisivati kao veoma zeznutu ličnost. Ma, govorit ću samo istinu, ono što on jeste, a to je jedna od najboljih osoba na svijetu, a i velika zvijezda. Svoju djecu ću usmjeriti na pjevanje. Raspitao sam se, oni bi genetski trebali povući taj talent s obzirom na to da ja nisam.

Malo muzičara mi se javlja

Imate li kontakt s očevim prijateljima? Javljaju li Vam se kolege iz “Indexa”?

- S nekima se čujem putem društvenih mreža, ne viđamo se često. Mada ima dosta očevih prijatelja s kojima sam u kontaktu. Tu smo jedni za druge. Ali, među njima ima malo muzičara.

Šta Davorin zaslužuje

- Drago mi je što moj otac nije zaboravljen. Dok se sve radi s ljubavlju i dok nije nasilu, drago mi je. Hvala i vama na svemu. Nadam se da će biti još inicijativa što se Davorina tiče, možda i izvan Sarajeva. Sve su ovo stvari koje on zaslužuje. Spomenk i ulica njegova nije nešto što smo očekivali. Loše je to urađeno. Ali, mural jeste ono što treba pohvaliti. Ja sam tu da podržim sve ono što je OK – govori Dario.

Posljednje sjećanje

Davorin se družio sa sportistima, među kojima su bili i legendarni Bogdan Tanjević i Mirza Delibašić.

Njegov prijatelj Kenan Šahinagić ispričao je svoje posljednje sjećanje na Davorina pored bolničke postelje:

- Prišao sam krevetu i nisam siguran da me Davor prepoznao, možda je u nekom magnovenju znao s kim govori. Nisam znao šta bih rekao, mogao sam još jednom upitati: “Treba li ti šta?” On je tiho, uhvatio sam ga za ruku, bila je hladna kao led, ali to sam shvatio tek kasnije, rekao: “Ništa.”



(Hayat / Foto: Avaz)

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa 'GLEDAJ Hayat' na aplikacijama i portalu.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.


TRENUTNO NAJČITANIJE