Na Facebook stranici “Dnevnik jedne autistične mame” objavljen je dirljiv post o buđenju kreativnosti kod jednog autističnog djeteta. Priču ove mame vam prenosimo u cijelosti.
Ponos zbog Lukinih postupaka ili riječi osjetila sam nebrojeno puta, ali se u mom srcu izdvaja jedan momenat koji mi i dan danas stoji kao podsjetnik da je vjera najjače oružje za napredak djeteta.
Došla sam u vrtić po Luku. U hodniku ispred sobe protezao se štrik na kom su bila okačena umjetnička djela naše djece. Tema “Oživimo slova”. Znala sam da zna slova ali kući nije pokazivao posebno interesovanje za crtanjem. Razgledala sam prelijepe crteže ne očekujući Lukin.
Ne… ne diskriminišem svoje dijete. Samo sam razmišljala kako Bilja nikada nije forsirala Luku. Nije ga tjerala da na silu crta ili piše. Uvijek je puštala da neke stvari dodju same od sebe….
A onda blizu stepenika, gdje najljepše svjetlo pada, blještao je jedan crno bijeli crtež. Dva nasmijana slova koja za ruku drže dječaka u sredini. Čitam… Inić Luka… Gledam ponovo… Da, piše ime našeg djeteta. Ah, da samo znate kako mi je srce nabubrilo. Ja sva važna.
Prolazi čistačica i smješka se.
– Jeste li vidjeli slova našeg Luleta? – pita me.
“Našeg Luleta” odzvanja u duši.
– Jesam jesam, ponos moj – odgovaram. Smješka se i nastavlja dalje. Svi ga znaju. Biljino djelo, a i Lolino (rukovodilac vrtića).
Napravile takvu atmosferu u vrtiću. Kucam na vrata od sobe:
– Gde je mooooj umjetnik?
Trči majkin ponos pravo u zagrljaj. Podižem ga i nosim do crteža.
– Vidi ljubavi, vidi kako si diiivno nacrtao – sva važna mu objašnjavam.
– Slova – izgovara i stiska me ručicama.
– Daaaa, slova ljubavi – potvrđujem mu. Okrećem se.
Bilja nas posmatra.
– Jeste li vidjeli mama kako naš Luka crta! – kaže.
Prilazim joj dok mi se oči šljašte od ponosa.
– Kući slabo crta slova… samo oblike.
– E, majko, nekada u društvu bude sve slađe i ljepše.
I tako i bi oduvijek… Sve što nije znao da izrazi kući uspijevao je u vrtiću, nešto deseto kod bake i deke, sasvim pedeseto kod strine, a ono što nije pokazivao njima čuvao je samo za mamu i tatu. Tako je mene jedna divna vaspitačica Bilja naučila da nikada na prvu loptu ne pomislim kako moje dijete nešto još uvijek ne zna ili još uvijek nije spreman. Djeca nas iznenade kada najmanje očekujemo.
