Maj 1991
Kad sam prihvatila poziv za pisanje u listu ZAM, našla sam se u nevolji. Pisanje sam odavno zapustila. Krivac je telefon.
Uz njegovu pomoć u vjetar su otišle neobične, lijepe priče, upućene nekom s one strane žice.
Da sam bar dnevnik pisala.
Kad sam već bila odlučila da odustanem od pisanja, sjetila sam se davno zabačenih pisama, koja sam slala mami sa snimanja. Ta pisma danas djeluju kao pravi dnevnik u koji sam bilježila svoje strahove, radosti, nade…
Dio te atmosfere, koja se može osjetiti u pismima, pokušaću da iznesem pred čitaoce u nadi da će ih zanimati. Moj prvi odlazak iz zemlje i duže izbivanje iz kuće vezan je za francuski film Malo, mnogo, strasno. Bila je to 1971. godina.
Pariz. Francuski producent me prvo upisao na brzi tečaj francuskog jezika. Iznajmili su mi maleni stan u latinskom kraju i za mene je počeo novi život.
14. aprila 1971. godine, Pariz
Prvo jutro u mom novom stanu i mom novom životu. Sinoć sam bila uznemirena. Dobila sam tremu, ali je danas već sve u redu. Osjećam se kao domaćin u stanu koji podsjeća na boemsko mjesto.
Pripada nekom prijatelju reditelja Roberta Enrika. Sinoć me na aerodromu dočekao Robert i ja sam izrecitovala ono što si me naučila da kažem na francuskom.
Bilo mu je smiješno, ali i drago. Izveo me na večeru i odmah je počela moja dijeta. Hoću li to izdržati?
17. april
Počela sam sa školom i polako napredujem. U grupi nas je petnaest i svi smo različitih nacionalnosti. Gledala sam juče svoje probno snimanje.
Kamerman je bio u lošim pozicijama za mene pa izgledam malo buci-buci. Ali, bože moj, zbog takvih se stvari i prave probna snimanja.
26. april
Pariz više ne djeluje uznemirujuće. Upoznala sam ljude s kojima se družim. Tu je jedan Poljak sa suprugom. Reditelj je, zove se Andrzej Zulawski.
Radi za Paramount i pokušava da započne karijeru u Francuskoj. Brzo smo se zbližili, vjerovatno zbog naših slavenskih duša. Kod njih sam upoznala mladog redatelja Louisa Malla.
