ZA DAH SE BORE MLADI I JAKI: NA APARATIMA JE I DJEVOJKA U 20-IMA S DOWNOVIM SINDROMOM

S Covidom nikad ne znaš, jedan dan si dobro, drugi dan se već boriš za život. Treći dan, više te nema. Mnogi pacijenti koji su došli na ovaj odjel, više se nikad nisu vratili kući. Doktori pričaju da su preko zime, kada je bio najgori val, imali i po dvadesetak smrti dnevno. Najteži period.

Nekad su uglavnom stariji ljudi punili bolničke kapacitete, no zlokobni virus s vremenom je napredovao, a sada, sve više mladih ljudi leži prikovano za krevet i aparate koji život znače. Čak ljudi koji su cijeli život bili zdravi, gube bitke. Ovdje nema pravila i nema milosti.

Nekad je kroz KB Dubravu dnevno znalo proći hiljade ljudi. Hodnici su bili krcati pacijentima, posjetiteljima, liječnicima, medicinskim osobljem… Godinu dana nakon, glavni ulaz najveće Covid bolnice je gotovo pa poluprazan. Mnogo se toga promijenilo. Danas pustim hodnicima marširaju ljudi u zaštitnim odijelima, ili ljudi u bijelim kutama pod maskama. Gotovo je nemoguće više raspoznati ko je ko. Trgovine u bolnici, iako prazne, još uvijek rade, no samo za medicinsko osoblje. Posjetiteljima u ovoj zaraznoj bolnici nije mjesto, dopušta im se jedino ulazak do hodnika. U tom ogromnom bolničkom hodniku, za oko upadaju crne vreće za smeće, poslagane tik do izlaza. Na vrećema stoji papirić s ispisanim imenom i prezimenom. Oko vreća, sjedile su medicinske sestre i vodile nekakvu evidenciju. Poslije smo saznali da jedino tu članovi porodice mogu pokupiti stvari pokojnika, ono posljednje što im je ostalo od brata, sestre, majke ili oca koji su samo prije nekoliko sati izgubili bitku s Covidom. KB Dubrava raspolaže s ukupno 436 kreveta, od toga je gotovo stalno popunjeno preko 360 njih. Naša sugovornica, pročelnica Zavoda za hitnu i intezivnu medicinu Tatjana Kereš, priča nam da je na respiratoru trenutno 47 bolesnika.

Tatjana na intezivnoj njezi radi već 22 godine. Nagledala se ona svega i svačega u svom dugogodišnjem iskustvu, no nikad nije ni sanjala da će u jednom danu morati nazvati preko desetak obitelji kako bi im priopćila da je njihov član obitelji, nažalost, izgubio bitku za život.

  • Kada vam umre desetak pacijenata u jednom danu, teško je. Koliko god vi bili profesionalni, na koncu ste samo čovjek. Morate osjetiti emocije jer svi ti pacijenti su nečiji roditelji, djedovi, bake, pa i djeca. Najteži je onaj trenutak kada trebate nazvati obitelj kako bi im javili da je netko od njihovih najmilijih preminuo. Jako je emotivno jer većina njih, svoje članove obitelji posljednji put vidi prije odlaska u bolnicu, kada ni ne slute da se iz nje više nikada neće vratiti. Nažalost, i smrt nam je ovdje sastavni dio posla, priča nam naša sugovornica pa dodaje.
  • Najgore je kada se danima borite da pacijent preživi, i kada mislite da su stvari konačno krenule na bolje. No, u jednom trenutku se stanje toliko pogorša da se jednostavno više ništa ne može učiniti kako bi mu spasili život, priča nam tužnim glasom.Vodeći nas ‘iza kulisa’ bolnice dugim i mračnim hodnicima, priča nam kakva je trenutna situacija na njenom odjelu. Dnevno kroz Hitan prijem KB Dubrave prođe oko 70-ak ljudi, a više od polovice njih mora biti hospitalizirano. Zastrašujuće je što im dolaze sve više mladih ljudi, od dvadeset do šezdeset godina s izuzetno teškom kliničkom slikom. A još strašnije je što su ti ljudi prije nego što su se zarazili virusom, bili potpuno zdravi.

No, godina dana borbe, donijela je nova iskustva i znanja u borbi protiv Covida, liječnici i medicinsko osoblje ovdje su toliko uigrani i organizirani da njihov sistem rada pomalo nalikuje i na vojni režim u kojem svatko točno zna u kojem trenutku što radi. Na putu do intezivnog odjela, morali smo proći i tetu Anu. Ana je Slavonka, medicinska sestra koja je godinama radila na odjelu Gastroenterologije, a danas je ‘’šefica’’ prostora za presvlačenje. Ona vodi evidenciju, brine se za zaštitnu opremu i zapravo, za sve što medicinskom osoblju treba za ulazak u sobe gdje leže najteži bolesnici. Ostalo joj je još nekoliko godina do mirovine, priča nam dok nam donosi zaštitno odijelo te usputno dobacuje kako se trebamo obući kako virus ne bi prodro ispod. Njen vedar duh u ovako tmurnim vremenima, i njenim kolegama znači puno.

  • Ma meni tri korone ne bi mogle ništa, ja sam odrasla na slanini i kulenovoj seki, domaćoj hrani… To vam je recept zašto i u ovim godinama se ovako dobro držim. Pa ovdje sam brža od onih koji su duplo mlađi od mene, našalila se Ana.

Zna ona vrlo dobro da humor jako pozitivno utječe na njezine kolege i pacijente, posebno u ovako teškim situacijama. Ipak su desetljeća iskustva iza nje.

  • Ne smijemo izgubiti tu neku pozitivnost u životu, to nas drži, rekla je.

Napuštamo Anu i krećemo prema odjelu za intezivnu njegu. Zvuk aparata i respiratora postaje sve intezivniji, a žamor medicinskog osoblja para spkojnu tišinu koja prevladava u sobi gdje leži desetak najtežih bolesnika. Na prvi pogled, sve mladi ljudi. Ispred nas je u krevetu ležala djevojka, možda nekih dvadesetak godina s Downovim sindromom. Iz njenih usta virile su cjevćice, na njenom tijelu mnoštvo žica spojenih s aparatima koji ju održavaju na životu. Spavala je, potpuno nesvjesna okoline oko sebe. Tko zna koliko je tu već dugo. Pored nje, žena od nekih 40-ak godina u polusvjesnom stanju. Samo nas je pogledala, njeno lice izgledalo je umorno, a njen pogled je bio potpuno odsutan. Prizor koji nas je dočekao bio je izuzetno težak. Svi teški bolesnici koji leže na intezivnoj, najčešće ne znaju gdje su, a neki se ni ne sjećaju perioda kada su boravili na intezivnoj njezi.

  • Kada je bolesnik na respiratoru, on je relaksiran, najčešće ne bude svjestan svoje okoline jer ga moramo uspavati kako bi lakše podnio mehaničku ventilaciju. Pacijentu tada stavljamo cijevi u dušnik što zna biti izuzetno bolno za njega, kao i sam period kada je pacijent na respiratoru, rekla nam je Tatjana. Neki pacijenti u takvom stanju znaju provesti više od mjesec dana. Liječnici nemaju izbora, samo žele učiniti sve kako bi se spasio svaki život. Dok smo razgovarali s Tatjanom, liječnici i medicinske sestre s odjela u jednom trenutku potrčali su do kreveta jedne pacijentice. Morali smo se udaljiti kako ne bi stvorili nepotrebnu gužvu. Nešto nije bilo u redu s kisikom. Nije mogla disati. Vadili su joj cijevi iz usta i stavljali nove. Dio osoblja fokusirao se na pacijenticu, a dio njih na aparaturu. Sve su radili mirno i staloženo, ali nevjerojatnom brzinom. Ne smije se dogoditi da pacijentica bude bez kisika, a u ovakvim situacijama sekunde puno znače. Nakon minute, sve se vratilo u normalu. Žena je ponovno disala.
  • Spašavanje života u medicini je proces koji traje. Nekog će te morati oživljavati i tako spasiti, a nekog spašavate samim postupkom liječenja. Jedan pacijent će mi uvijek ostati u pamćenju. On je jako dugo vremena proveo ovdje u bolnici i dugo je bio na respiratoru. Težak slučaj. No, uspio je pobijediti Covid. Njegova obitelja nam je u znak zahvale napravila tortu, što nas je sve oduševilo, no najviše nas je ganulo kada smo vidjeli da je nekoliko mjeseci nakon što je izašao iz bolnice, opet krenuo trčati po Maksimiru. Čovjek koji je proveo toliko vremena na respiratoru… On je dan danas dobro i to je nama najveća nagrada. Koliko god nekad bude teško, kada su ovakve situacije, to nas zaista ispuni, priznala nam je Tatjana.

Prošlo je više od godinu dana otkad se KB Dubrava reorganizirala u najveću zaraznu bolnicu u Hrvatskoj, u kojoj se liječe pacijenti s najtežom kliničkom slikom. Neki nažalost, odande nikada ni ne izađu. Neki, pak uspiju dobiti najveću bitku svog života. Zadaća medicinskog osoblja u ratu protiv Covida nije samo spašavanje života, oni su pacijentima jedini bliski kontakt kojeg imaju tjednima i mjesecima, a ponekad i jedina podrška.

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa ‘GLEDAJ Hayat‘ na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.

NAJNOVIJE

POD KOJIM USLOVIMA GRAĐANI BIH MOGU U GRČKU?

0
Državljani BiH od petka mogu da uđu u Grčku pod istim uslovima kao i državljani Srbije i zemalja EU, potvrdila je ambasador BiH u Grčkoj Milica Ristović Krstić.