Svake godine na svom kafiću objesi znak “Izbori za gradonačelnika” i potom glasa sama za sebe. Po zakonu je dužna da organizuje izbore.
Kao vlasnica kafića obvezna je da traži dozvolu za alkohol i duhan, pa zahtjev šalje državi, koja ga potom prosljeđuje gradonačelnici, pa kada ga, kao gradonačelnica potpiše, vraća ga nazad sebi, kao vlasnici bara.
Prije 90-ak godina Monovi je imao oko 150 stanovnika. Tada su postojale čak tri radnje, nekoliko restorana, pa i zatvor. A grad je bio stanica na željeznici Elkhorn.ž
Eiler je ostala zadnja stanovnica nakon što je njen muž Rudi umro. Upoznali su se još u vrtiću, vjenčali kada je ona imala 19 godina i čitav su život proveli u Monoviju.
Crkva je posljednju ceremoniju održala 1960, do 1970. zatvorene su radnja i pošta, škola je zatvorena 1974. Takođe sedamdesetih, odselila su se i Eilerinina i Rudijeva djeca. Par je 1971. otvorio kafić. Do 1980. u gradu je ostalo još samo 18 stanovnika, a 20 godina kasnije ostao je samo ovaj bračni par. Rudi je preminuo 2004.
Uprkos tome, Eiler nije htjela da se preseli. Kaže da nije usamljena jer 12 sati radi u svom kafiću, gdje ima redovne goste iz susjednih mjesta, a i turiste iz cijelog svijeta koji dolaze da vide ovaj gradić sa samo jednim stanovnikom.
