ZENGA, ČOVJEK KOJI NE TRAŽI NIŠTA, A KOJEM DUGUJEMO SVE

– Da nemaš možda marku? Poderanim glasom pita Zenga.

Ako si iz Kaknja, onda znaš Zengu. Ako nisi, sjedi, ispričat ću ti priču.

Za nas je rat davno završio, a njegov rat još uvijek traje. Ako čuješ zvuk frule dok šetaš, onda znaš da je Zenga, imenom i prezimenom Zejnil Kadrić rođen 6.5.1966. godine krenuo na svoje putovanje. Putuje od davnih 90-ih, i nikad nije stigao do cilja.

Pogledaš li ga u oči udahnut ćeš miris baruta, čut ćeš raznu artiljeriju, još ako imaš srca osjetit ćeš da ono preskoči na tren. Mene je njegov djetinji pogled slomio bezbroj puta. Pogled prepun ljubavi prema svijetu i prepun tuge zbog onoga što mu je svijet učinio.

Nije on lud rođen, njemu se ludilo dogodilo ni krivom ni dužnom onda kad su ga poslali na liniju da brani rodnu grudu. Suborci su se povukli dok je on snivao bolje sutra. Ostao je sam, izložen, nezaštićen. Ako ste ikad pomislili kako je užasno u ratu izgubiti život, ostaviti one koji te vole i preseliti na onaj svijet – znajte da postoji veći užas od takve smrti!

A ovako se to desilo

U jeku rata u BiH kakanjski borci poslani su na ratišta da brane državu od agresora. Tako je naš heroj iz ove priče Zenga zaspao u rovu na Vlašiću, zaboravljen od saboraca. Kada se probudio, ugledao je čitav bataljon neprijateljskih snaga ispred sebe i, da li od straha, hrabrosti ili patriotizma, počeo je pucati na neprijatelje svim i svačim što mu se našlo pri ruci. Jedan čovjek ostao u rovu, a neprijateljske snage nisu prošle liniju.

  • Ma ja sam bio zasp’o na liniji i probudio sam se i ispred sebe vidio četnike, okretao sam se oko sebe, svi moji su pobjegli. Uzeo sam pušku i pošao pucati i tekbirati. Pucao sam puno, mada žao mi je bilo njih ali sam morao pucati. Onda je komandir čuo da se borim i vratio se sa borcima. 28 četnika sam zaustavio mrtvi tu. Žao mi poslije, puno bilo, a prepao sam se – ispričao je Zenga neznanom slušaocu.

Šta se tačno desilo, nikada nećemo znati, svjedoka nema, jer poslije toga naš Zenga nije bio više isti, postao je još usamljeniji nego u rovu ’93., povučen u ko zna kakve odaje u svojoj glavi.

Zamisli, legneš a umjesto sna dođu mrtvi suborci, vrati se miris paljevine, osjećaj vlažnoga rova. Zamisli – sačuvaš život a izgubiš dodir sa stvarnošću. Zamisli da si Zenga, i pojam užasa poprimit će sasvim novo značenje. Taj čovjek je izgubio pamet čuvajući život i domovinu. U ratu je proveo dvije godine i četiri mjeseca.

Iako sam Kakanjac, bezbroj puta vidio Zengu kako sa frulom u rukama korača ulicama vlastite usamljenosti, nikad mi nije rekao ništa o sebi, ali djela krase njegovu ličnost. Iako poljuljan, pogubljen, iznemogao i otuđen – za njegovu veličinu nemam adekvatan epitet.

Znam samo da je veći od svih priznatih, uvaženih i situiranih ljudi koji svakoga dana ustaju bezbrižni nakon mirnog sna, piju kafu u prostranome domu, sjedaju u skupi automobil i voze se do svoje firme.

Ne znam da li Zenga spava, ali znam da čim ustane – nabaci ranac na leđa, uzima svoju frulu i krene. Gdje to putuje? Kuda ide i kada se vraća? To su pitanja koja on sebi ne postavlja odavno jer odgovor ne zna.

To što mu je učinjeno, to je strašna izdaja, najviša moguća. Za mene bolna i opora. Kad neko izda državu ta država mu sudi a onda ga protjera. A šta kad država izda jednog Zengu? Ništa.. Džaba svi sudovi kad on svoju domovinu ne može protjerati iz sebe. Ne može protjerati ni misli o onoj užasnoj noći kad je snivao bolje sutra a probudio se u užasnom danas.

Ne može prestati svirati, jer ako nema frule onda naviru pucnjevi. Ne može prestati putovati jer ako stane na tren – stižu ga sjećanja na najveću izdaju. Ako ne ide naprijed, aveti ga povuku natrag u one strašne godine, u onaj odvratni rat.

Adem Delić iz Centra za socijalni rad Kakanj mi kaže da je Zenga  od 15.6.2010. dobio pravo na penziju. Nije poznato da li je Zenga ikada išta pored penzije dobio od države. Bio je korisnik socijalne pomoći. Prije godinu-dvije porodica ga je sa sobom odvela u Australiju. Neki kažu da se bio i oporavio, ali Zenga je ponovo na ulicama Kaknja, izgubio je pravo na socijalnu pomoć, nije poznato gdje spava i da li ima krov nad glavom.

Ako sretneš Zengu – ti nisi sreo prosjaka. Čovjek koji je dao sebe za sve nas nikad ne može biti siromašan. On je bogat na drugi način, onaj pravi. On i onakvi poput njega dali su nam šansu da živimo.

Kad Zengi daš marku i cigaru, nisi ti njemu dao sadaku, samo si otplatio dio duga koji zapravo nikad nećeš moći vratiti.

Zašto svi Heroji, naši posebanjaci i biseri trebaju da umru da bi postali posebni?

Naš Zenga je još uvijek živ. Neka nam bude poseban. Luta ulicama, molim sve one koji ga vide da ga počaste kada ga država počastila nije.

(Emerin Ahmetašević/Emina Imamović/Nepoznati autor/hayat.ba)

Hayat pratite putem aplikacija za iPhone/iPad & Android uređaje, a sve naše kanale gledajte UŽIVO putem servisa 'GLEDAJ Hayat' na aplikacijama i portalu. Sve propuštene emisije i najbolje serije unaprijed gledajte u videoteci ‘Hayat PLAY’.

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen na portalu hayat.ba krši vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Slučaj će biti u najkraćem roku razmotren, a sporni sadržaji biće uklonjeni ili ispravljeni odmah po eventualnom ustanovljavanju istinitosti sadržaja žalbe. Sve pritužbe kao i prigovore možete slati na e-mail adresu digitala@hayat.ba. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal hayat.ba nema obavezu postupiti po istim.