Otkako je krenula priča s koronavirusom, u domove hrvatskih građana preko malih ekrana, novina i portala uselilo se lice dr. Alemke Markotić, ravnateljice Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”.
Novinari su njezine istupe već opisali zarazno smirujućim. Priznanje joj na pristupu odaje i struka. A ko je, zapravo, dr. Markotić?
Priču donosi Slobodna Dalmacija.
Rođena je u Zagrebu, ali je veći dio djetinjstva i mladosti provela u Zavidovićima, bosanskom gradiću smještenom između Doboja i Zenice, na rijekama Bosni, Krivaji i Gostoviću.
- Doktorica Alemka potječe iz fine hrvatske i katoličke porodice. Oca sam joj dobro poznavao, bio je pravnik. On je umro, a majka Mara se nakon toga odselila u Zagreb i tamo živi zajedno s kćeri. Alemka je jedinica, nema braće i sestara, tako da su njih dvije prilično povezane. Zavidoviće nije zaboravila, tu je za svaki blagdan ili na godišnjem odmoru – govori zavidovićki župnik, don Stipo Knežević.
Ne štedi komplimente na račun dr. Alemke Markotić, bilo kao župljanke, bilo kao stručnjakinje uvijek spremne pomoći drugima.
A veza između njih dvoje, uz Zavidoviće, i Stipin je brat, također svećenik, msgr. Tomo Knežević. Još prije rata vodio je Caritas sarajevske nadbiskupije i tada je upoznao mladu specijalizanticu iz bolnice na Koševu.
- Morali smo se snaći, jer narodu koji se našao u okruženju trebalo je svega, pa i liječničke skrbi. U podrumu rezidencije tadašnjeg nadbiskupa, a današnjeg kardinala Vinka Puljića, otvorili smo prvo ambulantu, a na čelu joj je bio dr. Slavko Golemac. I jedan dan meni, tog proljeća 1992. godine, dolazi naša časna sestra i šalje poruku mlade liječnice da na sarajevskoj klinici “ima još njih katolika”. Ja sam joj poručio da ih ja ne mogu tražiti po bolnici, već da ona dođe ovdje. Došla je za dva dana, iznijela viziju što i kako misli raditi, i odmah smo se dogovorili da počne – prisjeća se u telefonskom razgovoru don Tomo.
Za dr. Alemku kaže da je nesretnim ljudima u ratnom kaosu bila sve – i liječnica, i medicinska sestra, i psihoterapeut… Pokazivala je neviđenu energiju i hrabrost, ništa joj nije bilo teško.
- Sjećam se da mi je jednom pričala da ljudima koji su joj dolazili i koje je obilazila onih 10 deka mlijeka u prahu znači više nego svi lijekovi na ovom svijetu. Zato joj nije bilo teško istovarivati, razvrstavati, pakirati humanitarnu pomoć. Ona je pravi katolik koji svoju vjeru živi u sebi i za sebe, ali i za druge, bez obzira radilo se o nekoj Ani, Fati ili Desanki. Ona je prava ratna heroina čija veličina nadilazi ovozemaljske granice, vjere i nacije – govori msgr. Knežević.
Nastavak teksta čitajte ovdje.
