Kako navesti Aleksandra Vučića da “na mala vrata” prizna nezavisnost i suverentitet Kosova, ali da to – na neki način bude “i nekakva mala srbijanska pobjeda”?
Američka je procjena da totalni poraz Vučića (i priključene SPC) nije baš najbolja opcija (u ovom trenu), te da bi to trebao malo izbalansirati…a kako drugačije, nego stavljenjem znaka jednakosti u krivici i odgovornosti između Vučića i Kurtija!
Kako se to sada čini, plan Washingtona je da se nakon protesta u Beogradu i „nove energije opozicije“ najveći stepen pritiska izvrši na kosovskog premijera Aljbina Kurtija. Dijelom zbog njegovih stvarnih pokušaja da vodi nekakvu “nezavisnu politiku”, a dijelom i zbog stvaranja utiska u srbijanskoj i regionalnoj javnosti da se SAD vode jednakim principima, te da nemaju unaprijed definiranih “favorita”.
Cilj je Srbiji dati ono što je joj je (odavno) obećano (ZSO), te time ovu zemlju privući u svoju – „zapadnu geopolitičku orbitu“.
Najveća žrtva ovakve politike bi mogao biti Aljbin Kurti, koji je svojim potezima oko (policijskog) ovladavanja opštinama na sjeveru najviše pomogao Srbiji i Vučiću, a poprilično odmogao sebi i Kosovu!
Ambasador SAD-a u Srbiji, Christopher Hill, tako u vrlo zanimljivom intervjuu za Glas Amerike (VOA) kaže tako kako “misli da SAD imaju problem sa Kurtijem”.
“Čini se da imamo neke vrlo fundamentalne probleme s njim, ako ga još uvijek možemo smatrati partnerom” – poručuje nimalo saveznički Hill i praktički najavljuje savim izvjestan kraj mandata kosovskog premijera.
Stvar (još) nije gotova, ali je poprilično jasno da se na Kosovu i na tamošnjoj političkoj sceni, uvijek dogodi baš ono što Amerikanci najave ili odluče! Kurtijeva sudbina se čini “zapečaćenom”, a do (privremenog) obrata bi moglo doći samo ukoliko premijer Kosova naglo okrene ploču oko pitanja ZSO-a…poništi ranije održane opštinske izbore i zakaže nove.
Bude do kraja „kooperativan“.
Puštanjem niz vodu Kurtija i podržavanjem prozapadne alternative u Beogradu, koja Vučića itekako slabi, SAD pokazuju da svoje planove namjeravju realizirati preko dva znatno oslabljena lidera, koji još uvijek mogu „poslužiti“. I time nekako spasiti svoju „političku kožu“.
I jedan i drugi teško da mogu računati na neku izgledniju političku budućnost, ali su još uvijek u prilici sa „završe posao“, koji – naravno – neće biti po volji njihovim biračkim bazama. Daleko od toga!
U geopolitici stvari uvijek funkcioniraju na principu jednake štete i koristi za sukobljene strane, ali i najveće dobiti za supersilu ili sile, koje kontrolišu procese!
Srbijanska šteta bi tako moglo biti (ne)formalno prizanje Kosova, ali bi zato korist trebala biti u vidu Zajednice opština, te još jednog koraka prema „Otvorenom Balkanu“.
Što se tiče Kosova srbijansko priznanje – na ovaj ili onaj način – je svakako najveća „korist“, dok je formaliziranje ZSO očekivana šteta, čije će se razmjere saznati tek kada se sazna suština i unutrašnja organizacija jedne takve teritorijalno-političke organizacije.
Američka „formula“ bi mogla glasiti ovako: „Manje od kosovske verzije RS-a – više od puke lokalne nacionalne samouprave“.
Vučić i Kurti su samo dio puno šire američke slagalice, kojom se žele promiješati karte i nakon godina/decenija vladavine okončati karijere nekih – koliko do juče – „nedodirljivih lidera“.
Izetbegović i Đukanović su već „odrađeni“…na redu su Vučić i Kurti!
