- Čitajući ovih dana beogradsku štampu, čini se da je samo jedan autor ispravno dijagnosticirao stanje u kome se našlo tamošnje društvo. Jedino ugledni ekonomski analitičar Miša Brkić u svojoj kolumni u Danasu stanje objašnjava kategorijalnim aparatom Emila Durkheima i govori o anomiji u kojoj društvo više ne može kontrolirati vlast, pa nastaje vakuum u shvaćanju društvenih normi i poštovanju zakona. Umjesto da povuče konzekvence desetljetnog rastakanja ionako skromnih institucija države, tamošnji autoritarni vladar čini upravo suprotno, nastoji nastaviti po starom i ojačati svoju samovlast, čime anomiju samo zaoštrava.
Iako mnogi govore o tome da je Srbija u stanju sve sličnijem onome iz vremena Miloševićeva režima i njegova sutona, na kraju devedesetih, ipak je situacija daleko gora. U ono vrijeme postojala je realna socijalna snaga opozicije, postojala je nada dijela građanstva i na koncu, postojala je ta „druga Srbija”, prema kojoj se je Milošević nekoć odnosio s golemom mržnjom, a Vučić danas ne skriva podsmijeh i prezir, kaže Gjenero.
- Danas ta „druga Srbija” nije realna snaga, nema naznake o tome da bi, bilo poštenim izborima, bilo društvenim pritiskom, bila moguća smjena vlasti i vraćanje Srbije onome što je pokušao napraviti Zoran Đinđić, a na svoj je način radio i Boris Tadić – jačanju vladavine prava i izgradnji demokratskih institucija.
Koliko god protesti u Beogradu djelovali snažno, oni su više izraz očaja pristojnih građana te države, nego li njihove političke snage i potencijala da se nešto promijeni. Ne čini se da bi egzistencijalni strah od života u društvu u kome ne postoje zakoni i norme mogao biti okidač za konstruktivne promjene, kao što je to bilo 2000. s Đinđićem i DOS-om.
Nažalost, čini se da Vučić zna što radi, najavljujući kontramiting i pokretanje zastrašujuće socijalne dinamike u kojoj bi se pokrenulo one kojima je u stanju anomije „udobno”. Problem je što međunarodni akteri nisu primjereno zabrinuti zbog anomije koju je Vučić stvorio u Srbiji i u njihovom špilu karata on je još uvijek onaj na kojeg se igra kao na faktor stabilizacije na Balkanu. Iako je očito da je Vučićeva Srbija zapravo izvoznik anomije i nestabilnosti, kaže Gjenero.
O najnovijim razmiricama na relaciji Beograd – Banja Luka i sukobu Vučićevih medija i televizije koja se povezuje s Dodikovim sinom Igorom o čemu je “Slobodna Bosna” ranije pisala, politolog Gjenero ima jasan stav.
- Najzanimljivija je igra što ju Vučićev režim igra s Miloradom Dodikom. Jasno je da u odnosu gospodara „srpskog sveta“ i kabadahije iz Laktaša postoje problemi, ali se čini da je na djelu svojevrsno „puštanje magle”.
Niti je to što TV Una izvještva s građanskih protesta u Beogradu znak da se Dodik odmiče od Vučića, a približava imaginarnoj „drugoj Srbiji”, niti je surov napad Vučićevih tabloida na Dodika znak da je Vučić stvarno nezadovoljan time što ovaj ne skriva svoje odnose s totalitarnim režimom u Moskvi i tamošnjim diktatorom Vladimirom Putinom, kazao je Gjenero za „Slobodnu Bosnu“.
